| schema:text
| - Američki InfoWars, koji je nekad slovio za jedan od najutjecanijih izvora dezinformacija na svijetu, napravio je uradak kojim pobija tvrdnju ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog da je ruska “denacifikacija Ukrajine” smiješna. Konkretno, govori se o nacifikaciji tzv. Zapada i Ukrajine. Među brojnim dobro dokumentiranim pričama o američkom korporativnom kolaboracionizmu iz godina uoči Drugog svjetskog rata, “ukrajinskom Anti Paveliću” Stepanu Banderi i današnjoj njegovoj sljedbi, istaknuto mjesto dobiva i prilično nategnuta spekulacija o židovskom porijeklu nacističkog vođe Adolfa Hitlera.
“Mnogi veruju da je biti nacista sinonim za biti anti-jevrej, što je možda bilo tačno u Nemačkoj tridesetih godina prošlog veka. Ali komplikovano je.
I sami mnogi visoki nacisti uključujući Adolfa Hitlera bili su Aškenazi Jevreji koji se mogu pratiti do ozloglašenih Hazara koji su misteriozno masovno prešli na judaizam pre oko 1300 godina u regionu danas poznatom kao Ukrajina”, stoji u titlovima video zapisa koji se proširio Facebookom.
Temom Židova u Wermachtu možda se najiscrpnije bavio američki povjesničar Bryan Rigg. Deset godina njegovog istraživanja rezultiralo je knjigom “Hitlerovi židovski vojnici”, a nastavio je s radom i nakon toga. Dokumentirao je židovsko porijeklo više od 1.200 pripadnika nacističke vojske, uključujući dva feldmaršala i 10 generala, “ljudi koji zapovijedaju do 100.000 vojnika”. U dvadesetak slučajeva vojnici židovskog porijekla odlikovani su Viteškim križem, najvišom vojnom počasti Njemačke, rekao je Rigg za LA Times. Rigg procjenjuje da je ukupno oko 100 tisuća Židova služilo u vojsci nacističke Njemačke.
Židovska telegrafska agencija (JTA) tim povodom je izvijestila da su Riggove pretpostavke temeljene na intervjuima s 400 pojedinaca i određenim statističkim ekstrapolacijama, kojima je on došao do brojke o ukupnom broju od sto tisuća Židova u Hitlerovoj vojsci. JTA je Riggove tvrdnje označila senzacionalističkim, navodeći da mu to zamjeraju i drugi historičari.
Memoari ogorčenog antisemita pred vješalima
Istovremeno, priča o židovskom porijeklu Adolfa Hitlera, jedne od najproučavanijih historijskih ličnosti, ima dvije glavne linije i obje su jako klimave.
Jedna se bazira na nedavnoj DNK analizi uzoraka uzetih od Hitlerovih rođaka, o čemu ćemo kasnije. Druga proizlazi iz činjenice da je otac Adolfa Hitlera, Alois, 1837. godine rođen kao nepriznato vanbračno dijete.
Priču o tome da je Alois Hitler zapravo imao oca Židova (premda se kulturološki smatra da se židovstvo nasljeđuje po liniji majke), nakon poraza nacizma, a uoči vlastitog pogubljenja, lansirao je savjetnik Adolfa Hitlera Hans Frank. Ovaj gorljivi antisemit i nacistički guverner okupirane Poljske osuđen je na smrt u Nürnbergu. U svojim je memoarima “Im Angesicht des Galgens” tvrdio da je Hitlerov djed zapravo bio Židov Leopold Frankenberger.
Njemačko-austrijska povjesničarka Brigitte Hamann, autorica knjige “Hitlerov Beč“, nastojala je rekostruirati materijalne tragove ove priče, kao i drugi historičari. I nije jedina zaključila da Frankova teza nema uporišta u stvarnosti. Radilo se, smatra, o posljednjem pokušaju ogorčenog antisemita da ne samo uznemiri Židove, već i da preko Hitlerovog navodnog porijekla na njih svali i odgovornost za Holokaust.
Frank je tvrdio da je “krajem 1930. poslao pismo Hitleru uz napomenu da se radi o ‘eklektičnoj iznuđivačkoj priči jednog od njegovih najodvratnijih rođaka'”. Rođak je, tvrdio je Frank, naveo da “postoji interes da se ne objave vrlo specifične okolnosti naše obiteljske povijesti”: “Hitler je imao židovsku krv u svojim žilama i stoga je imao malo legitimiteta da bude antisemit”.
Hamann navodi kako Frank tvrdi da mu je Hitler zatim naredio da “povjerljivo istraži stvar”. Frank piše kako je “iz svih mogućih izvora”, koje nije otkrio, saznao sljedeće: “Prije rođenja djeteta, Hitlerova baka (41-godišnja Anna Maria) Schicklgruber bila je kuharica za Židova Frankenbergera u Grazu i ostala je trudna sa sinom i stoga je 14 godina primala alimentaciju za malog Aloisa”.
Ni traga “djedu” Leopoldu Frankenbergeru
Frank je, nadalje, tvrdio da je Hitler poricao istinitost ove priče i to temeljem razgovora koje je vodio s ocem i svojom bakom. No, Hitlerova je baka preminula čak 42 godine prije nego što se on rodio. A ovako upadljivo nepoznavanje Hitlerove obiteljske povijesti prvi je od mnogih signala da je Frank to izmislio. Nikada nije isplivala navodna prepiska između Hitlerove bake po ocu i Frankenbergera, koja se po Franku odvijala godinama. Nitko je osim njega nikada kasnije nije spomenuo.
Ne postoji ama baš nikakav trag da je u to doba Grazu ikada živjela osoba po imenu Leopold Frankenberger. Hamann piše kako u razdoblju 1836./37. u Grazu nije bilo obitelji Frankenberger, čak ni nežidovske. Bilo je obitelji po imenu Schicklgruber, ali nije zabilježeno ime Maria Anna ili Anna Maria.
Iznad svega: nije bilo ni najmanjeg pokazatelja da je Maria Anna Schicklgruber ikada napustila (svoje selo) Waldviertel. Posao u udaljenom Grazu bio bi posebnost koja nije mogla proći nezapaženo kod rodbine u Waldviertelu. Uobičajena odredišta za radnike migrante iz Waldviertela bili su Beč, udaljen oko 100 kilometara, i Linz, koji je još bliži, ali rijetko Graz, koji je dvostruko udaljeniji – posebno za sluškinje oko 1830. godine, koje su udaljenosti prelazile pješice.
Osim toga, navodi Hamann, u Grazu oko 1830. godine nije bilo Židova rezidenta. Od protjerivanja židovske zajednice pod Maksimilijanom I. oko 1500. godine, štajerski posjedi uspješno su se odupirali novom useljavanju Židova. Pod Josipom II., tj. krajem 18. stoljeća, Židovima je bilo dopušteno posjećivati Graz, ali samo za vrijeme pazara i najduže na 24 sata. Tek 1849. dopušteno je Židovima naseljavanje u Štajerskoj, a 1856. Židovska zajednica u Grazu počela je voditi svoje matične knjige.
Postojao je nećak
Hitler je doista imao napornu rodbinu koja mu se javila nakon što je postao poznat. Njemu nepoznati siromašni irski rođaci uvidjeli su priliku da zarade novac i davali su novinske intervjue u Engleskoj kao “Hitlerovi rođaci”.
Nećak se zvao William Patrick Hitler. Bio je sin Hitlerovog polubrata Aloisa mlađeg i rođen je u Engleskoj 1911. od majke Irkinje. U intervjuu za britanske medije 1939. godine kazao je kako ih je Adolf 1930. primio i plakao od bijesa, rekavši da ne želi da se u javnosti raspravlja o njegovom obiteljskom porijeklu.
Patrick Hitler ovako je citirao riječi nacističkog zločinca iz vremena tog susreta: “Idioti!! Dokrajčit ćete me!… S kolikim oprezom uvijek planiram vlastitu osobnost i od tiska skrivam svoje osobne poslove! Ljudi ne smiju znati tko sam. Ne smiju znati odakle dolazim i iz koje obitelji potječem. Ni u svojoj knjizi nisam sebi dopuštao ni riječi o tim stvarima, niti riječ! I odjednom će se otkriti nećak! Nećak! Istrage će se provesti. Poslat će špijune da tragaju za našom prošlosti..!”
“Zašto mrzim svog strica”
Hitler je, naime, pokušao zanijekati vezu s polubratom Aloisom, koji je imao višestruke kriminalne dosjee. Tvrdio je da on uopće nije bio sin njegova oca, već siroče koje je odgojila obitelj. Međutim, Alois mlađi je donio krsne listove i dokazao da je izvanbračno dijete druge žene Aloisa Hitlera starijeg, koji ga je priznao. Patrick se 1933. doselio u Njemačku, a mahanje krsnim listom njegovog oca pomoglo mu je da od nacističkog vođe povremeno dobije novac i pomoć pri zapošljavanju. Ipak, to prestaje kad se 1939. Patrick Hitler vraća u Veliku Britaniju, a zatim seli u SAD.
Njegovi intervjui “Moj stric Adolf”, “Zašto mrzim svog strica” i drugi, izazivali su senzacije. U SAD-u je s majkom i zarađivao za život držeći predavanja o svom “stricu Adolfu”. Patrickova majka Bridget Hitler također je vodila svoj “privatni rat protiv obitelji Hitler” u novinama, piše Hamann, te nastavlja:
Ni u jednom od ovih intervjua nije spomenut navodno židovski Hitlerov djed. A koliko su novca Patrick i Bridget Hitler mogli zaraditi ovom pričom! 1943. nećak je također energično zanijekao tajnoj službi u New Yorku da su Hitlerovi kumovi Johann i Johanna Prinz bili Židovi, kao što se tvrdilo u jednoj knjizi koja je tada izašla. Memoari Bridget Hitler, objavljeni posthumno, također nisu dali ni najmanju naznaku bilo kakve židovske rodbine.
DNK analiza
Drugi rukavac priče o Hitlerovom židovskom porijeklu nastaje desetljećima nakon smrti zločinca, u 21. stoljeću. Belgijski novinar Jean-Paul Mulders udružio se s Marcom Vermeerenom, povjesničarom koji je opširno pisao o Hitleru i njegovim precima. Prikupili su uzorke sline od 39 živih Hitlerovih rođaka, među kojima su bili i pranećak Alexander Stuart-Houston i austrijski rođak “Norbert H.” Istraživači su proveli testove za otkrivanje glavnih haplogrupa, skupova kromosoma koje genetičari koriste za definiranje specifičnih populacija.
Pišući u časopisu Knack na flamanskom jeziku, Mulders je izvijestio da je najdominantnija haplogrupa rodbine, poznata kao E1b1b, rijetka u Zapadnih Europljana, ali česta na sjeveru Aftrike, posebno kod berberskih plemena Maroka, Alžira, Libije i Tunisa. To je također jedna od glavnih loza utemeljitelja židovske populacije, prisutna u 18 do 20 posto Židova Aškenaza i 8,6 do 30 posto sefardskih Židova. Drugim riječima, Hitlerovo obiteljsko stablo možda je uključivalo židovske i afričke pretke.
Ovi postoci govore i da ovakve DNK analize nisu nikakav egzaktan, nepobitan dokaz nečijeg porijekla, koliko dokaz apsurdnosti pozivanja na porijeklo. Analiza haplogrupa – regionalnih genetičkih uzoraka – manje-više obesmišljava pozivanje na vlastitu pripadnost strogom nacionalnom, vjerskom ili rasnom toru.
“Vaša haplogrupa je vaša grana na ljudskom obiteljskom stablu. Svi danas živi ljudi pripadaju različitim haplogrupama na temelju slijeda genetskih markera koje nose u svojim stanicama. Ljudi koji pripadaju istoj haplogrupi mogu pratiti svoje porijeklo do zajedničkog pretka, pa čak i određenog mjesta gdje je taj predak možda živio”, opisuje National Geographic, pojašnjavajući svoj desetogodišnji Genographic Project.
Mješanci
Projekt je analizirao uzorke pola milijuna ljudi, i utvrđivao haplogrupe putem Y kromosoma kod muškaraca i mitohondrijske DNK kod žena. U svijetu koji se bliži populaciji osam milijardi ljudi određeno je tek stotinjak haplogrupa. One tek daju uvid u površnost gledanja na vrlo nedavnu povijest koju su ljudi navikli tako srčano deklarirati i oko nje lomiti koplja. Pa čak i kada se radi o praćenju obiteljskoga stabla do 130 ili 180 godina unatrag, što su nacisti tražili kod izdavanja certifikata o arijskom porijeklu.
Tisuće godina križanja i migracija koji su bili potrebni da tisuće Hitlerovih predaka na svijet donesu njegove roditelje pa oni njega, mogle su sadržavati i epizode s precima koji su se izjašnjavali kao Aškenazi Židovi. Vrlo je izvjesno da su među njima bili Afrikanci, budući da je taj kontinent domovina homo sapiensa, što Hitlerove pretke – opet – čini neprijateljima Trećeg Reicha.
No, iako je dominantna na sjeveru Afrike, treba imati na umu da i haplogrupa E1b1b pokriva i povelik teritorij Europe. Najveća koncentracija je na Kosovu (preko 45%), zatim u Albaniji i Crnoj Gori (27%), Bugarskoj (23%), Makedoniji i Grčkoj (21%), na Cipru (20%), Siciliji (20%), Južnoj Italiji (18,5%) %), Srbiji (18%) i Rumunjskoj (15%).
Šurovanje korporacija s Hitlerom
Izuzmemo li pokušaje da se holokaust prikaže kao akcija samomrzećih Židova, mnoge povijesne činjenice izlistane u ovom videu doista su dobro dokumentirane.
Tokom tridesetih godina bilo je mnogo značajnih Amerikanaca koji su podržavali naciste, kao što su Prescott Bush, Henry Ford i Fred Koch. Banke kao što su JP Morgan i Chase, kompanije kao što su General Motors, Standard Oil, Shell i IBM.
Sve nabrojane kompanije, pa i pojedinci, surađivali su s nacističkom Njemačkom. Prescott Bush, bankar i djed Georgea Busha, radio je i profitirao od tvrtki blisko povezanih s njemačkim poduzećima koja su financirali Hitlerov uspon na vlast, čak i nakon ulaska SAD-a u rat. Busheva tvrtka Bowman Brothers i Harriman ističe se u suradnji s nacistima prema knjizi “Nacistička hidra u SAD-u“, kao i firma Sullivan & Cromwell. Potonju je utemeljio John Watson Foster, djed Johna Fostera Dullesa koji je obnašao dužnost državnog tajnika SAD-a od 1953. do 1959., a njegov brat Allen vodio je CIA-u od 1953. do 1961. godine.
Kompanija Freda Kocha sagradila je ključnu rafineriju za nacističke zdračne snage, Luftwaffe. Prema knjizi Dark Money novinarke Jane Mayer, stari je Koch 1938. navodno kazao da su “jedine zdrave države u svijetu Njemačka, Italija i Japan“. Djecu mu je odgajala dadilja iz Njemačke, odana nacističkoj ideji do te mjere da se po izbijanju Drugog svjetskog rata odlučila vratiti u svoju domovinu.
Nacistička vozila s potpisom Forda i General Motorsa dočekala su američke vojnike na europskom tlu. Štoviše, kako je izvijestio Washington Post po otkrivanju dokumenata iz (pred)ratnog razdoblja, dužnosnici GM-a bili su svjesni prenamjene njihove tvornice u njemačkom Russelsheimu za proizvodnju motora za zrakoplove Luftwaffea, a odupirali su se takvim prenamjenama u Sjedinjenim Državama. Dioničare su uvjeravali da se njihove proizvodne linije za sastavljanje automobila u Detroitu ne mogu prilagoditi za proizvodnju aviona.
Shell protiv Shella
U lipnju 1940. godine, nakon pada Francuske, Henry Ford je osobno stavio veto na plan američke vlade za proizvodnju motora Rolls-Roycea za britanske borbene avione prema licenci. U to vrijeme u Francuskoj, više je američkih i britanskih banaka, pa i JP Morgan i Chase, predalo nacistima novac s računa Židova. Chase je čak priznao da je pomagao nacistima, odnosno pomogao njemačkoj vladi u razmjeni maraka za koje se vjeruje da su došle iz prisilne prodaje imovine židovskih izbjeglica.
Standard Oil je, primjerice, za vrijeme rata odgađao proizvodnju gume u SAD-u, dok je punio talijanske avione gorivom. Shell se po ulasku Britanije u rat pocijepao na dva dijela. Britanski je Shell opskrbljivao Royal Airforce, a Shell u zemljama Sila osovine je otpustio Židove, izvjesio svastike u sjedištu u Haagu i opsluživao Luftwaffe.
“Tijek rata za UK mogao je bi biti vrlo drugačiji da je Shell raznio svoje rafinerije dinamitom u Nizozemskoj i Francuskoj i uništio naftne bušotine u Rumunjskoj”, kaže suautor knjige “Crude Britannia” James Marriott. Nakon rata, veliki je dio imovine koju je Shell koristio dok je opsluživao naciste i fašiste “ponovno apsorbiran u matičnu tvrtku” uključujući benzinske postaje, rafinerije i sjedište tvrtke u Haagu, gdje Shell i dan danas stoluje.
IBM je za Holokaust osmislio organizacijsku infrastrukturu. Konkretno, bili su zaduženi za rješenja za efikasnu identifikaciju Židova u popisima stanovništva, registraciju i programe traženja predaka pa sve do upravljanja željeznicama i organiziranja robovskog rada u koncentracijskim logorima. I pritom tu tehnologiju nisu samo prodali i odšetali – dali su je u skupocjen najam nacistima i zarađivali cijelo vrijeme na njoj.
Operacija spajalica
Video spominje i Operaciju spajalica (Operation Paperclip), tajnu operaciju američke obavještajne službe koja je trajala od zadnjih dana Drugog svjetskog rata do kraja pedesetih godina. Operacijom je iz Njemačke u SAD dovedeno oko 1600 njemačkih nacističkih znanstvenika, inženjera i tehničara. Među njima su bili i ozbiljni, visoko rangirani nacistički zločinci. Od 21 znanstvenika čije je sudbine u knjizi “Operacija spajalica” prikazala novinarka Annie Jacobsen, osam ih je radilo izravno s Hitlerom, Himmlerom ili Göringom. Njih 15 su bili aktivni članovi Nacističke stranke, deset ih je služilo u paravojnim odredima kao što su SA i SS, a šestorici je suđeno u Nürnbergu.
Najčešće optužbe bile su za izrabljivanje logoraša nasmrt i izvođenje ubojitih eksperimenata na njima. Neki od njih oslobođeni su u Nürnbergu da bi završili visoko u državnim strukturama SAD-a. Angažirani su u obrani, obavještajnoj službi i tehnološkom razvoju s ciljem da SAD nadmaši SSSR u Hladnom ratu.
Među istaknutim prosvjednicima protiv ove akcije bio je i najpoznatiji znanstvenik izbjeglica iz Reicha, Albert Einstein, koji se obratio direktno predsjedniku SAD-a Harryju Trumanu s upozorenjem da se radi o potencijalno opasnim ljudima, kojima ne pripada američko državljanstvo.
Mučni eksperimenti na logorašima
Među spašenim nacističkim zločincima bio je Otto Ambros, “Hitlerov omiljeni kemičar”. Reich ga je nagradio milijunom maraka kao jednog od izumitelja sarina i sintetičke gume. Ambros je lično upravljao robovskom izradom gume unutar kompleksa koncentracijskog i radnog logora Auschwitz, zbog čega je osuđen za ratni zločin i pušten nakon odsluženja pola kazne, već 1951. godine. U SAD-u je surađivao, među ostalim, s ministarstvom energetike (NYT).
Od suđenja doktorima u Nürnbergu spašen je njegov suradnik, kemičar Walter Scheiber kojeg povezuju s kemijskim eksperimentima na logorašima kao i testiranjem mogu li ljudi preživjeti ako se hrane pastom napravljenom od mljevenih krpa, odnosno stare odjeće. Otkrili su da ne mogu, ali tek nakon što je pomrla velika većina “ispitanika”. U Njemačkoj je služio pod Heinrichom Himmlerom, a u SAD-u je surađivao s CIA-om.
SAD je spasio i visoko rangiranog virologa Kurta Blomea, zamjenika ministra zdravstva Reicha i vođu Hitlerovog programa za biološko ratovanje optuženog u Nürnbergu za eksperimentiranje na ljudima u logorima. Koristio je široku paletu patogena na zatvorenicima, uključujući buboničku kugu i viruse koji izazivaju rak, a na logoraše je puštao i buhe zaražene tifusom. Pripisuje mu se ideja izazivanja epidemije malarije ispuštanjem zaraženih komaraca iz aviona. Prema knjizi novinara Stevena Kinzera, “Poisoner in Chief”, Blomea je angažirala CIA u sklopu tajnog projekta MKUltra, koji je služio otkrivanju psihoaktivnih supstanci u svrhu ispitivanja i psihičkog zlostavljanja zarobljenika.
Utrka za nacističkim raketnim inženjerima na početku Hladnog rata
Uz sudionike suđenja doktorima u Nürnbergu, bio je tu i doktor avijacijske medicine Hubertus Strughold. No, raketni inženjeri bili su od posebnog interesa za natjecanje sa SSSR-om. Angažirali su Waltera Dornbergera, Siegfrieda Knemeyera, Kurta Debusa i Arthura Rudolpha, dok je najdalje dogurao bivši časnik SS-a Wernher von Braun. Rad u NASA-i priskrbit će mu titulu “oca lunarnog programa” i najviše počasti, poput Nacionalne medalje znanosti.
U utrci za premoći u Hladnom ratu, njemačke su znanstvenike koristili i Sovjeti, možda i u većem broju. No, Jacobsen tvrdi da je postojala razlika.
“Sovjeti su prezirali Nijemce i obratno, najvećim dijelom zbog rata. Zato su Sovjeti tretirali ‘svoje Nijemce’ kao građane drugog reda, dok su naši znanstvenici, pogotovo oni koji su radili na izradi raketa, postavljeni na pijedestal i dodjeljivana su im vodeća mjesta u programima… [Rusi] su znali ‘pritisnuti’ Nijemce kako bi izvukli informacije, a onda bi ih poslali natrag u Njemačku”, opisala je Annie Jacobsen. To je, pak, rezultiralo operacijom “Povratak zmaja” (Dragon Return), kojom su zapadni obavještajci, poglavito CIA, pokušavali doznati od povratnika iz SSSR-a što više informacija o njihovom radu sa Sovjetima. No, nisu uspjeli doznati puno, jer su ih u SSSR-u držali u mraku.
“Sovjetski je (raketni) program prošao vrlo dobro i to bez pomoći nacističkih znanstvenika. Zato se moramo upitati – jesmo li ih mi uistinu trebali?”, navela je Jacobsen.
Zanimljivo, Dimitrij Rogozin, aktualni šef svemirskog programa Ruske Federacije, odnosno državne korporacije Roscosmos, u mladosti je bio otvoreni nacist i od ekstremnih se ideja distancirao tek 2005. godine.
Butlerov istup
Kao što se navodi u videu Infowarsa, umirovljeni general bojnik Smedley Butler doista je istupio u javnost krajem 1934. tvrdeći da mu je ponuđeno da vodi 500.000 ljudi kako bi u SAD-u uspostavio fašističku diktaturu. Trebala je to, po Butlerovim riječima, biti privatna vojska financirana od strane investitora s Wall Streeta (NYT).
Međutim, historičari nisu pronašli puno dokaza da je zavjera postojala. Nakon Butlerova svjedočenja pred Senatom, prozvani su to odbacili kao Butlerovu fantaziju, a mediji poput Timea i NYT-a ismijavali su umirovljenog generala. Istraga nikada nije pokrenuta.
Da, komplicirano je
I najveća i najsiromašnija europska država, Ukrajina, pored problema s nacizmom za vrijeme Drugog svjetskog rata, ima problem i s neonacizmom. Tako se u videu navodi i sljedeće:
Ne samo da je tada (za vrijeme Drugog svjetskog rata) u zapadnoj Ukrajini bilo na hiljade nacista; to je i dalje veliki deo njihovog nacionalnog ponosa. Nacistički ratni zločinac Stepan Bandera je nacionalni heroj i postoje stvarne nacističke organizacija koje još uvijek napreduju u Ukrajini. Uključujući i ‘Puk Azov’, koji je sada deo ukrajinskih oružanih snaga.
Proces radikalizacije desnice u Ukrajini započeo je i prije rata, a rat je pogoršao stvari. No, da se poslužimo riječima autora videa: Komplicirano je. S jedne strane, rat je dao legitimaciju oružanim skupinama s neonacističkom insignijom, prije svega Azovu. S druge strane, učinio je svježe razmahanu partiju Svoboda ponovo marginalnom.
I Azov i Svobodu gradio je ekstremist i bijeli supremacist Andrij Bilecki. Od sredine 2005. Bilecki je aktivan u nekadašnjoj političkoj stranci Socijalno-nacionalna partija Ukrajine (SNPU), koja je kasnije postala poznata kao Svoboda, a utemeljio je i naoružano krilo ekstremno desnog pokreta pod imenom Patriot Ukrajine. Cilj je, prema Bileckom, bio “povesti bijelu rasu svijeta u završni križarski rat… protiv podljudi (untermensch) koje vode semiti”.
Uspon neonacističke Svobode počeo na regionalnoj razini na zapadu zemlje, još za vrijeme Juščenka. Povijesni rezultat za ekstremnu desnicu postigli su u Termopilu 2009., osvojivši skoro 35 posto. Na predsjedničkim izborima 2010. njihov je kandidat najbolje prošao u Termopilu, ali dobar rezultat ostvaren je i u Lavovu (gdje Banderina ulica postoji od 1992.) te u Zapadnoj Galiciji.
Janukovičev mandat obilježen je i parlamentarnim procvatom stranke Svoboda, što se pripisuje i financijskoj pomoći od samoga Janukovića, kao i njemu bliskih televizijskih magnata. Na izborima za parlament Svoboda 2012. osvaja čak 10,5 posto glasova i to u koaliciji s konzervativnom partijom Domovina koju je vodila Julija Timošenko. Nakon Maidana imaju čak tri ministra u Vladi i upravljaju s tri pokrajine, da bi im već krajem godine počela opadati podrška, što je nastavljeno do zadnjih izbora.
Bandera
Glavni nacistički kolaboracionist iz Ukrajine, ratni zločinac Stepan Bandera, stvarno je proglašen nacionalnim herojem u Ukrajini 2010. godine, uoči izbora i odlaska prozapadnog predsjednika Viktora Juščenka s vlasti. To je razbjesnilo međunarodnu zajednicu, a titula mu je oduzeta 2011. dolaskom proruskog Viktora Janukoviča na vlast.
No dvije godine nakon svrgavanja Janukoviča i ruske invazije na istoku zemlje, Gradsko vijeće Kijeva preimenovalo je gradsku Moskovsku aveniju u Aveniju Stepana Bandere. Lavov je, kao što smo naveli, Banderinu ulicu imao od 1992. A novi vaan momenat rehabilitacije desit će se 2018. godine, kada uzvik banderista, “Slava Ukrajini!” postaje službeni pozdrav u ukrajinskoj vojsci.
Na krilima rata protiv susjeda kojim su nekada dijelili državu i slavnu antifašističku prošlost, Ukrajini se dogodio i odmak od parlamentarnog ekstremizma, ali i integracija neonacističkih grupa u oružane snage. Mnoge zemlje svijeta imaju neonacističke simpatizere i bande. Ponekad one služe kao produžena ruka vlasti, ulična batina koja na migove institucija reagira nasiljem. Međutim, Ukrajina je zbog rata otišla korak dalje.
Potkapacitirana za obranu od pete najveće armije svijeta, inkorporirala je u oružane snage bataljon Azov. Po definiciji FBI-ja Azov je neonacistička paravojska.
Nije samo Azov
Simbol bataljona je runa koju su koristili njemački nacisti za vrijeme Drugog svjetskog rata – Wolfsangel. Azov se pod pritiskom medija sa zapada nemušto branio da simbol dolazi od kombinacije slova “N” i “I”, što označava “nacionalnu ideju”. Ali on vizualno jedva odudara od simbola koji je koristila zloglasna 2. SS “Das Reich” Panzer divizija i druge SS trupe, a koji američka Antidifamacijska liga (ADL) definira kao neonacistički.
Ekstremna desnica bila je nasilna pesnica demonstracija na Majdanu, koje su svrgle proruskog predsjednika Viktora Janukoviča. Ubrzo će se Azov proslaviti ulogom ratu započetom na Krimu i u Donbasu, konkretno u obrani Mariupolja. Zbog zasluga u ratu, Azov je 2014. integriran u Nacionalnu gardu Ukrajine.
Brojni svjetski mediji godinama su hrlili u Ukrajinu kako bi proučavali i upozoravali ne samo na Azov, već i na Desni sektor ili C14. Iako naslov potonje organizacije dolazi od slogana bijelih supremacista “14 riječi”, ni toj se organizaciji nije sviđala međunarodna neonacistička reputacija. Zato su tužili novinare koji su ih nazivali neonacistima i – izgubili.
Neke ekstremističke grupe su za vrijeme trajanja rata u Donbasu dobile privilegiju da patroliraju ulicama i uvode pravdu. Primjer su nee samo C14, već i veterani Azova okupljeni u Nacionalnu družinu i Nacionalnu miliciju, što su iskoristili za progon Roma.
Zapadni mediji izvještavali su i o “šokantno rasističkim performansima” navijačkih skupina u Ukrajini, kao i drugih neonacističkih skupina koje su se razmahale na ukrajinskom tlu. Ali glavni fokus je uvijek ostajao na Azovu i njegovoj snažnoj regrutacijskoj sili: pretvorili su Ukrajinu u poligon za treniranje ne samo ukrajinske djece, već i bijelih ekstremista sa zapada.
Siguran put u nacifikaciju
Denacifikacija Ukrajine nije smiješna ponajprije zbog nasilja kojemu svjedočimo. No zasigurno sadrži elemente apsurda. Sâm predsjednik Zelenski predviđa da će se nakon rata Ukrajina pretvoriti u militarističku državu poput Izraela. U tom kontekstu, relativizacija ekstremne desnice koja se trenutno događa u medijima u znak podrške ukrajinskim žrtvama mogla bi biti medvjeđa usluga Ukrajincima.
Međutim, Ruska Federacija svojim vojnim intervencijama, kako prijašnjim, tako i trenutnom operacijom, mogla bi Ukrajinu samo dublje uvući u mulj ekstremizma i revizionizma.
Je li Hrvatskoj u suočavanju sa ustaškim zločinima pomogao rat ili činjenica da su je napadači nazivali ustaškom državom, dok su istovremeno zadirali u granice koje je zacrtalo Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije? Ili su rat i prozivke za ustašovanje samo pomogli da se HOS, paravojska koja se koristila ustaškim pozdravom, lakše integrira u narodnu gardu? Doprinosima obrani u ratu relativiziraju se ne samo zločini HOS-a, već i korištenje tog pozdrava i desetljećima nakon rata.
Neonacističke organizacije već su zahvaljujući ratu stekle državnu legitimaciju u Ukrajini, a nakon ove intervencije se i predsjednica Europske komisije poslužila banderističkim pozdravom “Slava Ukrajini!”. Rusija danas pokušava legitimirati napad denacifikacijom i bataljonom Azov, riskirajući da upravo od te organizacije jasnih neonacističkih korijena napravi (post)ratne mučenike. Isto kao što će ratnim zločinima unutar međunarodno priznatih granica slabijeg susjeda i bratoubilačkim ratom svoj proklamirani antifašizam provući kroz blato.
Osim toga, teško je ne primijetiti da je Putinova Rusija sve ove godine financirala ekstremnu desnicu u Europi. Zato filozof Boris Buden predlaže:
“Denacifikacija je glupost, osim ako se paralelno ne primijeni na rusku desnicu odnosno samog Putina i njegovu korumpiranu elitu, koja i nije ništa drugo nego jedna ultradesničarska klika.”
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)