| schema:text
| - Izvješće, kao što ste vidjeli, ima svoj okvirni dokument u kojem se Hrvatsku spominje, čini mi se, samo tri puta. Najmanje skoro od brojnih drugih država. Postoji i tzv. dokument službi Komisije, dakle ne dokument kojeg je usvojio Kolegij, a koji ide detaljnije u vezi vladavine prava u Hrvatskoj. Meni se čini da je taj dokument napravljen na temelju inputa niza aktera s kojima su službenici komunicirali zadnjih nekoliko mjeseci. Dio stvari je pozitivan, dio stvari ukazuje na određene stvari koje moramo popraviti i osobito pitanje opće percepcije o učinkovitosti i neovisnosti pravosuđa i isto tako nastaviti borbu protiv korupcije, s tim da kad je riječ o borbi protiv korupcije više je nego jasno i najneupućenijem promatraču da nema nedodirljivih, nema stranačke pripadnosti, nema imena i prezimena“, tim je riječima premijer Andrej Plenković na novinarski upit komentirao prvi godišnji izvještaj o vladavini prava u državama članicama koji je Europska komisija objavila u srijedu.
Pokušavajući relativizirati činjenicu da izvještaj od 20 strana koji se odnosi na Hrvatsku u prilično kritičnom svjetlu oslikava stanje vladavine prava u našoj zemlji, Plenković je iznio neke neprecizne i netočne podatke, ne bi li tako skrenuo priču s merituma.
Za početak navedimo kako se u „okvirnom dokumentu kojeg je usvojio Kolegij“ Hrvatska ne spominje tri, nego pet puta, a također se ni ne spominje najmanje. Čak polovica država članica rjeđe je izrijekom spomenuta od Hrvatske u tom dokumentu, dok ih ima dosta čije se ime spominje češće.
Taj podatak, međutim, ništa ne znači. U skupnom izvještaju se nabraja što koja od članica pozitivno ili negativno poduzima na poljima koja su kroz dogovor država članica određena kao sastavni dio mehanizma za mjerenje vladavine prava, a to su pravosuđe, okvir za borbu protiv korupcije, pluralizam medija i medijske slobode te otvorene institucije, odnosno transparentna i kvalitetna administracija i slobodno i aktivno civilno društvo.
Tako se, na primjer, Estonija i Latvija spominju kao pozitivan primjer zemalja koje na sudovima koriste vrlo naprednu informacijsku tehnologiju, a Njemačka kao primjer zemlje koja nalaže transparentnost vlasništva u medijskom sektoru, dok se zbog lošeg stanja u pravosuđu izrijekom izražava zabrinutost za Mađarsku, Poljsku, Bugarsku, Rumunjsku i Hrvatsku.
Kao ilustraciju, možemo spomenuti i jedan odlomak prihvaćenog „okvirnog dokumenta“ koji se odnosi na mjere za potporu i zaštitu novinara, a u kojem se zemlje navode u različitom kontekstu:
„U jednom broju članica, novinari i drugi akteri u medijima suočeni su s različitim pojačanim prijetnjama i napadima (fizičkim i online) vezano za njihove publikacije ili njihov rad“, navodi se te nastavlja o tužbama, prijetnjama i stvarnim fizičkim napadima, zlostavljanju na mrežama koje naročito pogađa novinarke te politički orijentiranim prijetnjama.
„Takve prijetnje i kampanje spominju se u različitim formama u nekoliko članica. Pojedini primjeri naglašeni su u poglavljima o Bugarskoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Španjolskoj. Prijetnje i napadi imaju loše efekte na novinare i sadrže rizik sažimanja javne debate o kontroverznim društvenim pitanjima. Kako bi riješile tu situaciju, neke su članice razvile dobru praksu i uspostavile strukture i mjere potpore i zaštite. U Belgiji, Flamansko udruženje novinara uspostavilo je hotline za prijavu fizičke ili verbalne agresije nad novinarima. U Italiji, uspostavljen je Koordinacijski centar koji rješava slučajeve napada na novinare. U Nizozemskoj je uspostavljen ‘PersVeilig’ protokol između tužiteljstva, policije, Udruženja glavnih urednika i Udruženja novinara, a s namjerom smanjenja prijetnji, nasilja i agresije nad novinarima. Švedska je uspostavila nacionalne kontaktne točke i osigurala dodatna sredstva za pomoć novinarima i istraživanje zločina iz mržnje“.
Poglavlja po zemljama sastavni su dio izvještaja
Nije, dakle, stvar u spominjanju. Hrvatskoj su, k tome, u „okvirnom dokumentu“ izrečene kritike i bez da se izrijekom navelo ime zemlje, pa tako piše kako je u nekim zemljama javna percepcija povjerenja u pravosuđe izrazito niska, a u daljnjoj razradi po zemljama u dijelu o Hrvatskoj navodi se kako je razina povjerenja građana u pravosuđe upravo u našoj zemlji najniža od svih zemalja EU.
Plenkovićev pokušaj da detaljniji izvještaj o Hrvatskoj podvede pod neki „tzv. dokument službi Komisije, dakle ne dokument koji je usvojio Kolegij“, a koji je rađen na osnovi „inputa raznih aktera“ demantira sama Komisija u prihvaćenom „okvirnom dokumentu“.
„Procjene sadržane u 27 poglavlja o pojedinim zemljama, koji su integralni dokument ovog izvještaja o vladavini prava, pripremljene su u skladu s opsegom i metodologijom koja je raspravljena s državama članicama“, izrijekom se navodi u izvještaju i pojašnjava kako su sve članice sudjelovale u pripremi svojim pisanim očitovanjima sredinom svibnja te kako su poduzete i posjete zemljama tijekom kojih se razgovaralo s vlastima, ali i s drugim dionicima poput novinarskih udruženja i pripadnika civilnog društva, a vlastima je dana i naknadna mogućnost da poprave podatke.
Zakoni i kad su dobri slabo se provode
Što dakle piše u izvještaju u Hrvatskoj? Dijelovi koji su pozitivni odnose se uglavnom na postojanje zakona ili najavljenih strategija koje jesu u skladu s demokratskim normama, ali je problem u njihovom neprovođenju, bilo zbog nedostatka sredstava ili političke volje.
Uz spomenuti nedostatak povjerenja u pravosuđe – i od strane građana i od strane kompanija, navodi se oklijevanje oko objave imovinskih kartica sudaca, slaba razvijenost informacijskih tehnologija na sudovima, nedostatak ljudstva koji mori DORH, kao i slaba efikasnost sudova – iako se smanjio zaostatak u predmetima, on je i dalje među najvećima u EU.
Vezano za korupciju, podsjeća se kako je Hrvatska 18. po redu članica EU prema indeksu percepcije Transparency Internationala, a među najgorim je članicama po percepciji korupcije i u nalazima Eurobarometra. Pozivajući se na nalaze GRECO-a, kritizira se odugovlačenje sa skidanjem imuniteta članovima Vlade kad je riječ o korupciji te traži ojačavanje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Kritizira se nedostatak nadzora dužnosnika na lokalnoj razini, nedostatak regulacije vezane za lobiranje i slaba zaštita zviždača. U izvještaju se nabrajaju od USKOK-a pokrenute istrage i postupci protiv visokopozicioniranih osoba, ali i primjećuje predugo trajanje postupaka na sudovima, što vodi do nepovjerenja građana.
Vezano za medije, navodi se uglavnom dobra trenutna ili najavljena zakonska podloga, ali i problemi vezani za nedovoljno transparentno vlasništvo medija, nedovoljnu dostupnost informacija te već spomenute tužbe i prijetnje.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)