| schema:text
| - Sedamdeset i peta obljetnica oslobođenja Zagreba od fašizma dovela je do ponovnog potezanja teme navodnih zločina osloboditelja, pokušaja relativizacije prošlosti kroz prenaglašavanje poslijeratnih ubojstava te ignoriranje zvjerstava koja su na tom području, čak i u posljednjim danima rata, počinile ustaše.
Ponovno su postali aktualni članci o „krvavom piru partizana“, o specijalnim egzekutorskim jedinicama koje po Zagrebu siju smrt, te oni koje osloboditelje nazivaju „sotonistima“ i masovnim ubojicama.
Većina ovih tvrdnji prenose se s portala na portal bez navođenja ikakvih izvora ili, u najboljem slučaju, na osnovu svjedočenja pojedinaca više desetljeća nakon samih događaja, bez kritičkog uspoređivanja izjava očevidaca s primarnim povijesnim izvorima, naročito arhivskim dokumentima.
Glavni izvor: doktor bez resora
Izvor većine tvrdnji iznesenih u tri gore navedena članka je autorski tekst „Zločini komunističkih „Lajbek milicionara“ objavljen na portalu Hrsvijet.net 15. veljače 2011. godine. Autor Zoran Božić iznio je niz tvrdnji koje su u zadnjih desetak godina postale opća mjesta ekstremno-desničarskog narativa o oslobođenju Zagreba.
To su postojanje takozvane „lajbek milicije“ u okviru Šeste ličke divizije, koja je navodno ubijala po Zagrebu; silovanje i ubojstvo Grozde Budak, kćerke Mila Budaka, kojoj su, kako članak navodi, partizanke „stolarskom pilom pilile udove“; te naravno neutemeljena nagađanja o brojkama nastradalih nakon oslobođenja.
Iako se autor teksta ovdje i drugdje potpisuje kao „dr Zoran Božić“, nije baš lako pronaći čega je točno doktor. U intervjuu koji je dao „Hrvatskom slovu“ od 29. rujna 2000. godine navodi se da je „Dr. Zoran Božić, zagrebački liječnik, magistar medicinskih znanosti“, bez da objasni što je Božić točno doktorirao. Pored toga, spominje se kao dužnosnik u međuvremenu rasformirane Hrvatske udruge žrtava komunizma.
Naravno, činjenica da je netko istraživač-amater, a ne profesionalni povjesničar, nije sama po sebi loša, niti automatski diskvalificira tu osobu. Međutim, članak dr. Božića o „lajbek miliciji“ ne sadrži fusnote i generalno ne navodi izvore za tvrdnje koje se iznose.
Tekst se oslanja na dvije vrste izvora. Prvi je navodno „sačuvana fotografija“ spomenute lajbek milicije, mada tekst nije ilustriran tom fotografijom, nego fotografijom Stipe Mesića koji odlikuje Josipa Manolića. Fotografija na koju se dr. Božić referira internetskom pretragom nismo pronašli, a ni jedan od tekstova koji o njoj pričaju zapravo ne sadrži tu fotografiju.
Drugi izvori dr. Božića su tri svjedočenja navodnih očevidaca i sudionika događaja: dr. Gabrijela Divjanovića o ubojstvu Grozde Budak, Miroslava Haramije o izgledu leševa na gračanskom području, te dr. Tadije Drinkovića o ubojstvima ranjenika iz bolnice Brestovac. O ovim svjedočanstvima će biti riječi kasnije u tekstu.
Usprkos neprovjerenosti informacija, ovaj tekst su, između ostalih, prenijeli udruga građana „Hrvatska pravoslavna zajednica“ i portal Dnevno.hr 2013. godine te udruga građana „Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori“ 2016. godine. Razni drugi portali i blogovi prenijeli su varijacije ovih priča. Takvi su se tekstovi tijekom svibnja intenzivno dijelili društvenim mrežama, u povodu 75. obljetnice Bleiburga tj. prateće komemoracije pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.
Podaci servisa CrowdTangle pokazuju da su različiti tekstovi s revizionističkim dezinformacijama o navodnim partizanskim zločinima na Facebooku kumulativno generirali tisuće interakcija te su dijeljeni u Facebook grupama koje okupljaju i do 20 tisuća ljudi.
Portal Kamenjar, za razliku od portala Direktno i Portala Braniteljskog foruma, pokušava dati dodatni kredibilitet svojim tvrdnjama, pozivajući se na negacionističkog povjesničara Josipa Jurčevića, koji nema reputaciju pouzdanog izvora.
Povjesničar Jugoslavije Christian Axboe Nielsen sa Sveučilišta u danskom Aarhusu smatra njegova istraživanja „ćaknutim“ (engl. harebrained), dok njemački povjesničar Holm Sundhaussen uspoređuje Jurčevićevo umanjivanje broja žrtava Jasenovca s neonacističkim umanjivanjem žrtava Auschwitza te zaključuje da „kako je prije nastojao minimizirati ustaške žrtve, tako Jurčević sada teži maksimizirati žrtve komunizma“.[1]
Međutim, iako Kamenjar navodi Jurčevićevu tvrdnju o postojanju 850 stratišta komunističkih žrtava u Hrvatskoj, popis koji u članku slijedi po svemu sudeći nije sastavio Jurčević. O njemu će biti riječi u posljednjem dijelu teksta.
Nepostojeća „lajbek milicija“ i ubojstvo Grozde Budak
Prema Braniteljskom forumu i portalu Direktno, glavni počinitelji zločina u Zagrebu bili su pripadnici takozvane „lajbek milicije“, za koju tvrde da je dobila nadimak po odjeći koju su nosili, a koja je bila „krvlju poprskana“. Kako Braniteljski forum kaže, ova milicija odgovorna je za smrt „skoro petine“ svih žrtava partizana na zagrebačkom području od svibnja do kolovoza 1945. godine, i „nagađa se“ da je brojala oko 300 ljudi. Kao osnivač jedinice navodi se „ministar policije“ Ivan Krajačić – Stevo, iako je Krajačić postao ministar unutarnjih poslova Socijalističke republike Hrvatske tek u travnju 1946. godine.[2] „Lajbek milicija“ navodno je bila „operativno pridodana dragovoljačkom egzekucijskom odredu VI ličke divizije.“
Nije poznat ni jedan jedini primarni izvor koji bi potvrdio postojanje ovakve vojne jedinice. Ni u jednom povjesničarskom djelu se ne pominje jedinica pod ovakvim imenom, niti dragovoljački egzekucijski odred VI ličke divizije.
Prvi i jedini izvor za postojanje „lajbek milicije“ je već navedeni članak Zorana Božića u „Hrvatskom svijetu“ iz 2011. godine, a svi drugi izvori o njoj koji se pojavljuju na internetu su samo kopirani i ponekad neznatno izmijenjeni navodi tog teksta. Tekst na Braniteljskom forumu, osim što kaže da je „lajbek milicija“ odgovorna za petinu svih ubojstava od strane partizana, navodi i da je broj ubijenih od strane milicije bio oko 15.000 ljudi.
Ovo je također prekopirano iz Božićevog članka. Kada bi ova tvrdnja bila istinita, to bi značilo da je, po ovom tekstu, nakon oslobođenja ukupno ubijeno oko 75.000 osoba. Ako uzmemo da je u Zagrebu, prema popisu stanovništva iz 1931. godine, živjelo 185.581 ljudi, proizilazi da su partizani pobili čak 40,4% stanovništva Zagreba. Ni Božić, ni autor s Braniteljskog portala koji je njegov tekst prekopirao ne dovode u pitanje ovu fantastičnu cifru koju njihov tekst implicira, niti to kako nitko do Božićevog teksta 2011. godine nije primijetio da je skoro svaka druga osoba u Zagrebu ubijena od strane partizana.
Tekstovi na Braniteljskom forumu i portalu Direktno kulminiraju slikovitim i detaljnim opisom navodnog silovanja i komadanja Grozde Budak, kćeri Mile Budaka. Izvor je još jednom Božićev tekst iz 2011. godine. Međutim, Grozda Budak, nije ubijena u Zagrebu, nego u okolici Škofje Loke u Sloveniji, 25. svibnja 1945. godine, nakon što su je Britanci zajedno s ocem predali partizanima. Njena sudbina uveliko je poznata u historiografiji te se više puta pojavljivala u knjigama o Bleiburgu i NDH, čak i u onim koje su izričito antipartizanske.[3] S obzirom da se radi o očiglednoj izmišljotini, ovo samo dodatno dovodi u pitanje kredibilitet i drugih dokazima nepotkrijepljenih tvrdnji dr Božića.
Proizvoljno i neutemeljeno “popisivanje” žrtava
Usprkos svim netočnim i nepotkrijepljenim tvrdnjama te očiglednim izmišljotinama, još uvijek ostaje otvorena tema masovnih grobnica na teritoriji grada Zagreba nastalih nakon oslobođenja. Ona je naširoko obrađena u svakom od tri teksta te obično predstavlja prvu i najznačajniju stavku u desničarskom narativu o zločinima komunista i partizana.
Tekst s portala Direktno navodi svjedočenje čovjeka po imenu Ivan Čičak Markov, koji tvrdi da se nalazio u zagrebačkoj bolnici Rebro i da je s balkona bolnice vidio kako partizani ubijaju ranjenike i bacaju ih u jamu nedaleko od bolnice. Članak dodaje da je „prema nekim proračunima“ ubijeno oko 280 ranjenika, mada ne navodi tko je, kada i kako napravio te proračune. Iako se ne navodi izvor, izvjesno je da se radi o knjizi „Stradanja Hrvata plehanskog kraja: 1941 – 1947.“, koju su objavili Ivan Čičak i Andrija Zirdum u Derventi 1991. godine.[4]
Međutim, Čičak u knjizi navodi imena samo deset ubijenih te ne objašnjava kako je došao do brojke od 280. Nevladina udruga „Krug za trg“, u svojoj publikaciji „8. svibnja 1945. Zagreb: Okupiran ili oslobođen?!“, navodi, pored Čičkovog svjedočenja, djelomični popis koji sadrži još 23 imena osoba iz bolnice Rebro za koje se smatra da su ubijene nakon oslobođenja. Usprkos tome što to podiže broj ubijenih na 33, publikacija se poziva na procjenu Milana Marušića prema kojoj je u bolnici Rebro zapravo ubijeno 467 osoba.[5]
Do sada nisu izvršena iskapanja na ovom navodnom stratištu, niti podrobnija istraživanja koja bi potvrdila tko su osobe s popisa Ivana Čička i iz zbornika udruge „Krug za trg“, niti koje su bile okolnosti njihove smrti. Izvjesno je da, ako je Čičkov iskaz istinit, potencijalnu masovnu grobnicu treba tražiti nedaleko od bolnice „Rebro“, s obzirom da su smaknuća o kojima priča bila vidljiva s bolničkog balkona i da njegov iskaz navodi da se sve odigralo „u pravcu Maksimira.“
Po pisanju povjesničara Ive Goldsteina, izvjesno je da je minimalno oko 70 osoba odvedeno iz bolnice Rebro i streljano, mada je riječ prije svega o nacističkim vojnicima te trupama koje su se s Nijemcima povlačile s Istočnog fronta ili iz Sjeverne Afrike.[6]
Također, vrijedi spomenuti da ni članak s portala Direktno, ni Čičkov iskaz, ne spominju da je bolnica Rebro, čija je izgradnja počela 1936. godine, tijekom Kraljevine Jugoslavije, a dovršena 1942. godine, bila pod upravom Šime Cvitanovića, ustaše i Pavelićevog bliskog suradnika. Cvitanović je bio jedan od povjerenika Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaške organizacije.[7] Njegov zamjenik u bolnici, Juraj Rebok, bio je zadužen za uspostavljanje ustaške vlasti na području Gline u travnju 1941. godine.[8]
Drugi izvor, i ujedno jedan od najpopularnijih, predstavljaju izvještaji Miroslava Haramije. Haramija je bio djelatnik Zavoda za zaštitu zdravlja grada Zagreba i član mjesnog Narodnooslobodilačkog odbora Gračani. Kao takav, bio je zadužen za uklanjanje leševa po Zagrebu nakon završetka rata, što je bilo neophodno nakon više dana borbi u i oko grada te je bilo jedno od osnovnih pitanja javnog zdravlja.
Članci na portalima Direktno i na Braniteljski forum izravno se pozivaju na izvještaje Haramije objavljene u zborniku „Partizanska i komunistička represija“, mada Braniteljski forum pogrešno navodi njegovo prezime kao „Harmkija“. Pored toga, Direktno koristi citat Haramije o unakaženim žrtvama, koji u izvornom materijalu ne postoji, a koji se prvi put pojavljuje u članku Zorana Božića na portalu Hrvatski svijet 2011. godine.
Pored lažnog citata, postoji još jedan, mnogo veći, problem s izvještajima Haramije koji jesu autentični. To je što oni ne daju praktično nikakve podatke o tome tko je zapravo sahranjivan u tim masovnim grobnicama u Gračanima. Usprkos povlačenju njemačkih, ustaških i četničkih snaga, u gradu i oko njega su se svejedno vodile borbe. Pored toga, ustaše su u posljednjim danima rata izvršile niz zločina u mjestima oko Zagreba: u Markuševcu je ubijeno 20 osoba, u Gračanima 30, a u Šestinama 20, dok je naselje Jordanići spaljeno, a stanovništvo nasumice ubijano.[9]
Haramijini izvještaji kažu da je u Gračanima pokopano 806 leševa, od toga 23 civila koji su „poginuli od ustaške ruke.“[10] Međutim, ne govori nam ništa o preostale 783 osobe. Ne znamo da li se radi o poginulim partizanima, ustašama, domobranima, njemačkim vojnicima ili o ljudima streljanima i ubijenima nakon zarobljavanja. Također ne znamo radi li se o osobama koje su činile ratne zločine ili ne. Ivo Goldstein smatra da se „radi o pripadnicima oružanih snaga NDH i Nijemcima te pripadnicima JA poginulima u okršajima 9. svibnja i kasnijih dana na obroncima Medvednice“.[11] Usprkos tome, svi članci impliciraju da se nesumnjivo radi o ubojstvima nedužnih ljudi počinjenih od strane partizana.
Portal Direktno iznosi tvrdnju da je nakon oslobođenja Zagreba ubijeno 15.000 ljudi (izvor za to je, ponovno, članak Zorana Božića iz 2011. godine koji ne navodi nikakav izvor), dok Braniteljski forum i Kamenjar donose popis stratišta u Zagrebu s procjenama žrtava.
Taj popis stratišta, za koji se također ne navode nikakvi izvori, isto potiče s portala Hrvatski svijet, iz članka iz 2011. godine. Taj popis je, po svemu sudeći, sastavila „Domoljubna inicijativa“, a prvi put je objavljen na portalu Hrvatskog informativnog centra 1. prosinca 2011. godine. Nije poznato kako je popis sastavljen, ali sadrži mnogo očiglednih proizvoljnosti.
Primjerice, navodi ubojstvo oko 2000 ljudi iz Zagreba, dobrim dijelom iz psihijatrijske bolnice Vrapče. Podatak je najvjerojatnije uzet iz zbornika „Partizanska i komunistička represija“. Međutim, izvori iz zbornika ne spominju psihijatrijsku bolnicu, nego logor za ratne zarobljenike u gradskom naselju Vrapče. 12. svibnja 1945. godine, u logoru Vrapče nalazilo se oko dvije tisuće zarobljenih ustaša.[12]
Nigdje se ne spominje da su oni bili „Zagrepčani“ niti da je među njima bilo osoba iz psihijatrijske bolnice, a ne spominje se niti njihova sudbina. Spominje se, međutim, ono što popis izostavlja, a to je da su zarobljenici bili ustaše, odnosno pripadnici vojnice kriminalne fašističke organizacije koja je četiri godine sijala smrt i teror po Jugoslaviji, počinila genocid i surađivala s nacističkim i fašističkim okupatorima.
Korisna anonimnost masovnih grobnica
Pitanje masovnih grobnica s kraja Drugog svjetskog rata na teritoriju grada Zagreba i dalje je zasnovano u velikoj mjeri na nagađanjima, proizvoljnim popisima, i iskazima svjedoka koji su i sami često bili pripadnici oružanih formacija, što dovodi u pitanje njihovu objektivnost.
Iako Ministarstvo branitelja povremeno vrši iskopavanja masovnih grobnica, ono ne radi na identificiranju i popisivanju žrtava niti podrobnijem utvrđivanju okolnosti njihove smrti. Na primjer, prije samo nekoliko dana Ministarstvo je ekshumiralo 130 posmrtnih ostataka u općini Brdovec u Zagrebačkoj županiji. Sve što je o njima poznato jeste da su to „žrtve poslijeratnog razdoblja“.
Ovakav pristup pogoduje nagađanjima i širenjima mitova te nerealnih, višestruko preuveličanih brojki stradalih. Pored toga, zamagljuje istinu o poslijeratnim događajima tako što sve pokopane reducira na nevine žrtve. Hrvatska i dan-danas nema poimenični popis ili bazu podataka svih osoba stradalih nakon oslobođenja zemlje.
Potencijalni razlog za to može biti iskustvo susjedne Srbije, gdje je komisija osnovana u te svrhe, nakon bombastičnih najava o desetinama ili čak stotinama hiljada „srpskih žrtava komunizma“, došla do „razočaravajuće“ brojke od 14.567 osoba srpske nacionalnosti stradalih nakon oslobođenja zemlje, od čega su oko polovine zapravo bili četnici poginuli u borbi s partizanima. Pored toga, ispostavilo se da je ogroman broj „žrtava“ zapravo činio ratne zločine, čak i ako nisu registrirani kao takvi na popisu.[13]
Jedini od analiziranih portala koji je objavio kakav-takav spisak žrtava pokazuje koliko su za revizioniste imena problematična. Među „žrtvama komunizma“ na Kamenjaru našli su se, između ostalih, ustaški propagandisti i ideolozi Milivoj Magdić, Tias Mortigjija, Ivo Guberina, Kerubin Šegvić, Daniel Uvanović, Ivo Maronić i Vilim Peroš, inženjer Đuro Stipetić, koji je na smrt osuđen zbog ekonomske suradnje s okupatorom, te agentica Glavne uprave sigurnosti Trećeg Reicha Agathe von Hausberger.[14]
Povrh svega, priča o masovnim grobnicama nakon rata zamagljuje jednu vrlo bitnu činjenicu, koja se namjerno ignorira, a to je da je sam čin okupacije i kolaboracije bio zločin. Svaki dodatni dan fašističke kontrole nad Hrvatskom značio je dodatno ustaško divljanje i ubojstva Srba i Židova, ali, kao što pokazuju zločini u Zagrebu i okolini u danima neposredno prije oslobođenja, i etnički hrvatskog stanovništva koje se protivilo ustaškom pokretu.
Fokus na navodne i amaterski obrađene „zločine osloboditelja“ služi da bi se ta činjenica ignorirala te da se fašistički režim NDH dekriminalizira, a njegovi predstavnici i sudionici predstave kao žrtve. Popise ubijenih tijekom i nakon oslobođenja svakako treba napraviti, ali takav pothvat najmanje odgovara onima koji o žrtvama komunizma najviše pričaju.
Stefan Gužvica je povjesničar, doktorand na Sveučilištu u Regensburgu. Autor je knjige “Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije tijekom Velike čistke 1936-1940”.
[1] Holm Sundhaussen, „Osvrt na njemačko izdanje Jurčevićeve knjige „Nastanak jasenovačkog mita““, Radovi zavoda za hrvatsku povijest, vol. 41, 2009, str. 483, 486.
[2] Skupina autora, „Narodni heroji Jugoslavije“, Knjiga prva: A-M, Ljubljana-Beograd-Titograd 1982, str. 423.
[3] Skupina autora, „Tko je tko u NDH“, Zagreb 1997, str. 54; Martinaa Grahek Ravančić, „Bleiburg i Križni put 1945.“, Zagreb 2009, str. 246.
[4] Ivan Čičak, Andrija Zirdum, „Stradanje Hrvata plehanskog kraja 1941 – 1947.“, Derventa 1991, str. 30-31.
[5] Skupina autora, „8. svibnja 1945. Zagreb: Okupiran ili oslobođen?! Izvješća sudionika i svjedoka“, Zagreb 2011, str. 52-55. Marušić tvrdi da je među strijeljanima bilo oko 150 nacističkih vojnika. Milan Marušić, „Žrtve komunističkih zlodjela u Zagrebu svibanj 1945.“, Zagreb 2002, str. 95.
[6] Ivo Goldstein, „Zagreb 1941-1945“, Zagreb 2011, str. 365.
[7] Bogdan Krizman, „Pavelić između Hitlera i Mussolinija,“ Zagreb 1980, str. 122.
[8] Skupina autora, „Tko je tko u NDH“, Zagreb 1997, str. 342.
[9] Milan Basta, „Rat je završen sedam dana kasnije“, treće izdanje, Zagreb 1980, str. 277.
[10] Skupina autora, „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 – 1946: Dokumenti“, Tom 3: Zagreb i središnja Hrvatska, Zagreb 2008, str. 411.
[11] Ivo Goldstein, „Zagreb 1941-1945“, Zagreb 2011, str. 366.
[12] Skupina autora, „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 – 1946: Dokumenti“, Tom 3: Zagreb i središnja Hrvatska, Zagreb 2008, 340. Vrijedi pomenuti da su krajem 1944. ustaše pod komandom Ljuba Miloša, upale u psihijatrijsku bolnicu i odvele oko sto Srba i Židova u Jasenovac, gdje su ubijeni. Ana Antić, „Therapeutic Fascism: Experiencing the Violence of the Nazi New Order“, Oxford 2017, str. 140-142.
[13] Za detaljnu analizu popisa srbijanske Državne komisije za tajne grobnice, vidi analizu povjesničara Milana Radanovića iz dva dijela, „Kako su dželati postali žrtve“. Članak je dostupan ovdje (prvi dio) i ovdje (drugi dio).
[14] Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji: 1941-1945: Okupacija i kolaboracija“, Zagreb 2010, str. 411; Fikreta Butić-Jelić, „Ustaše i Nezavisna država Hrvatska 1941-1945.“, Zagreb 1977, str. 204. O diplomatskoj aktivnosti Kerubina Šegvića u službi NDH, vidi Bogdan Krizman, „Pavelić između Hitlera i Mussolinija,“ Zagreb 1980, str. 107-116. O Stipetiću, vidi Zoran D. Nenezić, „Masoni u Jugoslaviji (1764-1980)“, Beograd 1988, str. 384. Stipetić je, inače, bio i osnivač te dugogodišnji vođa pro-fašističkog Hrvatsko-njemačkog društva u Zagrebu. O Agathe von Hausberger, vidi Slavko Odić, Slavko Komarica, „Noć i magla: Gestapo u Jugoslaviji“, Zagreb 1977, str. 323-328. Vrijedi spomenuti i da Goldstein, recimo, napominje da pitanje krivnje ideoloških podstrekača poput Mortigjije, Šegvića i Mile Budaka nije utvrđeno i da i dan-danas nedostaje podrobnijeg istraživanja njihove aktivnosti tijekom rata. Ivo Goldstein, „Zagreb 1941-1945“, Zagreb 2011, str. 371.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)