| schema:text
| - Zdepasta žena s brkovima bila je simbol ljepote 19-stoljetnog Irana? Na brojne postove po društvenim mrežama i čak novinarske članke o ovoj zanimljivoj osobi za koju se tvrdi da je bila “simbol ljepote” Kadžarskog Carstva vjerojatno ste naišli nebrojeno puta. Fotografije su široko dijeljene po društvenoj mreži Facebook (arhivirano ovdje, ovdje, ovdje, ovdje) gdje su prikupile tisuće komentara, dijeljenja i reakcija, kao i na drugim mrežama, ali su objavljivane i na raznim portalima (Index, Azra).
Primjer jedne od objava na Facebooku donosimo niže.
Priča je bila sumnjiva i jednom čitatelju Faktografa, pa nam se obratio s pitanjem da provjerimo koja točno priča stoji iza svega.
Često se uz isti ili sličan natpis koriste fotografije koje zapravo prikazuju dvije različite osobe. Evo što piše Index:
“Definicija ljepote tijekom vremena drastično se promijenila, a pravi primjer koji potvrđuje tu činjenicu je perzijska princeza iz 19. stoljeća Zahri Tadj es-Saltaneh.
One se tada smatrala simbolom ljepote, a koliko je bila fatalna potvrđuje i legenda da si je čak 13 mladića oduzelo život jer je Zahri odbila njihovu ljubav…”
Index u istom članku zapravo koristi fotografije dvije različite žene, što je često slučaj i s drugim postovima na društvenim mrežama.
Dakle, u brojnim postovima na društvenim mrežama natpisi su više-manje slični, uz slične fotografije, ali i navode o 13 muškaraca koji su si oduzeli život zbog ljepote princeze koja se često imenuje tek kao princeza Kadžar. Objave su često popraćene mizoginim komentarima koji ciljaju na izgled princeza, što je u konačnici i cilj navedenih objava.
Dvije različite princeze
Kao što smo već napomenuli, većina objava i članaka zapravo donosi fotografije dvije različite osobe koje su živjele tijekom Kadžarskog Carstva (eng. Qajar Iran/Persia/Empire) koje je trajalo od 1785. do 1925. godine. Uz to što se fotografije dvije iste žene pogrešno koristi za opisivanje samo jedne osobe, često se koristi naziv “princeza Kadžar” (eng. princess Qajar). Navedeno “ime” je pogrešno, jer je tehnički bilo koja žena rođena kao kćer šaha tijekom dinastije/Carstva Kadžar mogla biti princeza Kadžar.
Jedna osoba čije se fotografije koriste princeza je Fatemeh Khanum ‘Ismat al-Dawlah (piše se i kao ‘Esmat ed-Dowleh), dok je druga njena polusestra Zahra Khanum, također poznata i kao Taj al-Saltanah (piše se i Taj al-Saltaneh).
Obje su bile kćeri šaha Nasir-ed-Dina (Nasirudin) Kadžara, perzijskog šaha koji je vladao od 1848. do 1896. godine.
‘Ismat al-Dawlah, poznata i kao Fatimah Khanum živjela je od 1855. do 1905. godine. Njena polusestra Taj al-Saltanah, poznata i kao Zahra Khanom, živjela je od 1884. do 1936. godine.
Njenu fotografiju donosimo niže i upravo se njeno ime češće koristi za prikaz obje žene.
Obje su bile zanimljive i napredne ličnosti. Taj al-Saltanah razvela se od svog supruga (tabu za to doba) zbog njegovih čestih nevjera, a bavila se pisanjem, slikarstvom te je tečno govorila arapski i francuski. Bila je feministica (bila je prva žena na dvoru koja je skinula hidžab), ali i žestoka kritičarka vladavine svoga oca. Loše vladare krivila je za brojne probleme tadašnjeg Irana, poput siromaštva, lošeg položaja žena i obrazovanja koje nije bilo dostupno narodnim masama.
ʻIsmat al-Dawlah je pak njen otac, šah, povjerio odgovornost da bude domaćica gošćama dvora. Svirala je klavir i bavila se fotografijom. Kao što ističe povjesničarka umjetnosti Staci Gem Scheiwiller, o važnosti Ismat al-Dawlah govori činjenica da je bila jedna od najfotografiranijih žena tadašnjeg dvora. Količina i broj njenih fotografija prilog je tezi da je bila u centru i društvene i kulturne revolucije toga doba.
Kompleksne povijesne ličnosti i procesi
Međutim, ništa od svega ovoga o ovim zanimljivim povijesnim ličnostima, kao i kompleksnim povijesnim procesima, ne saznajemo iz članaka i objava o princezama. Naprotiv, njihove fotografije izvlače se iz konteksta i koriste za postizanje viralnosti koja se temelji na mizoginiji i “srazu” s trenutnim društvenim i rodnim normama i standardima ljepote. Brojni čitatelji odlučuju komentirati objave i u komentarima se uglavnom usredotočuju na izgled princeza.
Da, točno je da su norme i standardi ljepote u kadžarskom Iranu, kao i moda, bili drugačiji nego što su danas. Isto vrijedi za razna razdoblja u povijesti društva. Primjerice, suknje su kroz povijest bile dio odjeće muškaraca, a mijenjali su se i standardi kako (prvenstveno žensko) tijelo “treba” izgledati.
Kako piše profesorica emerita s Harvarda Afsaneh Najmabadi, autorica knjige Žene s brkovima i muškarci bez brada: Rod i seksualne anksioznosti iranskog moderniteta koja se intenzivno bavila rodnim normama tijekom Kadžarskog Carstva, u početku tog perioda u Iranu bilo je teško diferencirati rodne norme, tj. kako izgledaju žene, a kako muškarci.
Kako ističe Najmabadi, “lijepi muškarci i lijepe žene prikazivani su s vrlo sličnim tjelesnim obilježjima”.
Ponekad je, piše profesorica Najmabadi, bilo moguće razlikovati je li netko muškarac ili žena jedino analizom pokrivala za glavu ili odjeće. Ponekad bi čak bilo teško odrediti radi li se o muškarcu ili ženi.
Najmabadi ističe kako brojni perzijski izvori iz 19. stoljeća, kao i fotografije, podupiru tezu da su kadžarske žene nosile tanke brkove ili, točnije, paperje, kao znak ljepote. Međutim, navodi i kako je ovaj koncept ljepote svoj vrhunac doživio u 19. stoljeću, dok su žene iz viralnih objava živjele od sredine 19. do početka 20. stoljeća.
Standardi ljepote
Kolege s fact-checkerskog portala Factly također su pisali o ovoj temi. Kako oni navode, nema dokaza koji podupire tvrdnje da je 13 muškaraca počinilo samoubojstvo zato jer ih je jedna od princeza odbila.
U svom članku Taj al-Saltaneh, emancipirana kadžarska princeza (Taj al-Saltaneh, an Emancipated Qajar Princess) profesorica Shireen Mahdavi navodi kako Taj al-Saltanah sama sebe u svojim memoarima opisuje kao ljepoticu. Mahdavi piše kako je moguće da je Taj al-Saltanah imala velik broj udvarača i ljubavnika, ali je jako teško razlikovati stvarnost od fikcije. Međutim, nema izvora, niti potvrde, za tvrdnju o 13 muškaraca koji su si oduzeli život, kao što piše i povjesničarka Victoria Martínez.
Kao što ističe i Martínez, fokusiranje na izgled žena povijesnih ličnosti bez uzimanja u obzir konkretnog povijesnog konteksta i davanja nužne analize, dobar je način “pomicanja narativa od njihovih postignuća i umanjivanja njihovog utjecaja na povijesna zbivanja”.
“Jesu li ‘Ismat ili bilo koja druga žena smatrane ljepoticama ili ne, nije važno. Zato se patrijarhalna povijest toliko usredotočila na to pitanje. Započinjanje i završavanje razgovora o ženama pitanjem izgleda garantira da će se gotovo uvijek ljudi najviše toga sjećati”, smatra Martínez.
Uz sve što je već navedeno, nije čudno da su fotografije tih žena uzete iz konteksta kako bi se postigla viralnost postova i objava. Zazor koji proizlazi iz sraza s današnjim standardima ljepote gotovo je pa stopostotna garancija viralnosti.
Zaključno, brojne objave na društvenim mrežama i članci koriste fotografije dvije različite žene iz perioda Kadžarskog Carstva uz napomenu o različitim standardima ljepote tadašnjeg i današnjeg vremena. Tvrdnja o 13 muškaraca koji su si oduzeli život zbog neuzvraćene ljubavi nije provjerena.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)