| schema:text
| - „Predložena kandidatkinja, što proizlazi iz njenog dosadašnjeg rada, ne poštuje činjenicu agresije na Republiku Hrvatsku, ne poštuje činjenicu da je srpska vojska jedina vojska u 20. stoljeću koja je počinila genocid, koja očito negira taj genocid. (…) Druga stvar, slaviti Milu Martića i Ratka Mladića… (…) Gospodine premijeru, toliko je Hrvata srpske nacionalnosti branilo Hrvatsku. Vi je niste branili, a sada predlažete osobu koja veliča Ratka Mladića i negira Oluju“, izgovorila je Karolina Vidović Krišto, nezavisna saborska zastupnica, tijekom predstavljanja Anje Šimprage, SDSS-ove kandidatkinje za potpredsjednicu Vlade na saborskom Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav.
Zastupnici Vidović Krišto odgovorio je Peđa Grbin, predsjednik SDP-a istaknuvši kako se sa Šimpragom ne moraju politički slagati, ali da je prozivanje da ne poštuje ustavni poredak ispod svake razine.
“Na dan Jom Hašoe reći da je u 20. stoljeću samo jedna vojska počinila genocid, to pokazuje tko doista u ovoj prostoriji narušava ne samo ustavni poredak, nego i preambulu, uvodne riječi Ustava Hrvatske. Sramite se”, poručio je Grbin zastupnici Vidović Krišto, ocijenivši neprihvatljivima njezine „ispade nacionalizma, šovinizma i mržnje“.
Dan sjećanja na žrtve Holokausta – Jom Hašoa – obilježava se danas. Holokaust je jedan od najvećih genocida 20. stoljeća počinjen u razdoblju nacizma od 1933. godine do 1945. godine, a označava sustavno uništenje Židova i drugih nearijevskih naroda na teritoriju pod kontrolom nacističke Njemačke. Tijekom Holokausta stradalo je oko šest milijuna Židova, što je gotovo dvije trećine ukupnog broja europskih Židova. U Holokaustu je stradalo i oko pet milijuna pripadnika drugih naroda, uključujući i genocid počinjen nad Srbima u ustaškoj NDH (1, 2, 3, 4).
Krvavo 20. stoljeće
Sustavan progon i istrebljenje Židova u razdoblju nacizma samo je jedan u nizu genocida u 20. stoljeću. Među njima su i Holodomor ili Gladomor u Ukrajini, genocid u Ruandi, „Crveni teror“ u Etiopiji…
Između 1932. i 1933. godine sovjetski komunistički režim glađu je istrijebio oko sedam milijuna Ukrajinaca, a taj je pomor ukrajinskog naroda poznat kao Holodomor. Bila je to umjetno stvorena glad koju je osmislio Josif Visarionovič Staljin zbog otpora ukrajinskih seljaka da prihvate rusku gospodarsku politiku. Ukrajina je 2006. godine Gladomor proglasila aktom genocida nad ukrajinskim narodom, a potom je to učinilo još 16 zemalja (1, 2, 3).
Genocid u Ruandi događao se u proljeće i ljeto 1994. godine. Počinile su ga paravojske naroda Hutu, kao posljedica ranijih višedesetljetnih političkih borbi za vlast koje su uslijedile nakon procesa dekolonizacije od belgijske vlade. On označava masovna ubojstva manjinskog naroda Tutsi, ali i pripadnika naroda Hutu koji su se suprotstavili postupcima svojih sunarodnjaka ekstremista. U ruandskom genocidu ubijeno je oko 800 tisuća ljudi (1, 2).
Etiopska vlada je Između 1976. i 1978. godine provela brutalnu operaciju koju su nazvali “Crveni teror”. Tadašnja komunistička vlada koju je vodio Mengistu Haile Mariam krenule su u progon svih opozicijskih skupina. Prema nekim procjenama tada je ubijeno i do pola milijuna ljudi. Mengistu je s vlasti srušen 1991. godine te je pobjegao u Zimbabve. Etiopijski sud ga je 2006. osudio kao odgovornog za genocid (1, 2, 3).
Nije točno da Šimpraga “negira” Oluju ili veliča ratne zločince
Iz dosadašnjih istupa Anje Šimprage nije vidljivo „negiranje Oluje“ o kojem Krišto-Vidović govori, niti veličanje Mile Martića i Ratka Mladića, ratnih zločinaca pravomoćno osuđenih na Haškom sudu. U vrijeme Domovinskog rata Šimpraga je bila dijete. Lani je sa saborske govornice progovorila o traumatičnom iskustvu koje je kao osmogodišnja djevojčica prošla za vrijeme vojno-redarstvene akcije Oluja, koja se zbila u kolovozu 1995. godine.
„Ovih dana svi pričaju o Oluji. Bez obzira na to koliko o tome doista znaju, jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali, bez obzira iz kojeg su ih kuta ili s koje su pripadnosti doživjeli.
Svake godine u ovo vrijeme, dijete progovara u meni. Sjećanje jedne djevojčice iz kolone.
Tog 4. augusta 1995. imala sam točno osam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala disanje, nije slutilo na dobro. S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole bila sam spremna za put, put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje. Od Knina, do Petrovačke ceste, preko Banje Luke, a otuda bez stajanja do Srbije. Kolona je bila duga, zvuk traktora i plač okruživali su nas. Posljednje komadiće kruha ispod peke podijelila sam s rodbinom, a taj miris me je pratio“, kazala je Šimpraga obraćajući se saborskim zastupnicima na konstituirajućoj sjednici Sabora u srpnju prošle godine.
Po dolasku u Srbiju, kako je kazala Šimpraga, htjeli su ih poslati u Niš, ali su uspjeli nadležne nagovoriti da ih puste u Beograd gdje su imali rodbinu.
„Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć“, poručila je Šimpraga u emotivnom govoru.
„No, želja za rodnim krajem bila je jača. Tako četiri godine. I onda smo napokon došli natrag u Knin, u ljeto 1999. godine“, navela je zastupnica SDSS-a dodajući kako su „opet bili na svom kamenu, kraj svoje rijeke, među svojim ljudima“.
„Znala sam da su i moji vršnjaci Hrvati prošli patnju, strah i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam isto tako znala da će ta ista djeca s jedne i druge strane jednom sjesti za isti stol i ne dozvoliti da se više nijednom djetetu ukrade djetinjstvo, pravo na sreću. Mali čovjek je uvijek taj koji pati, kojeg se ništa ne pita. Gledajući svoje roditelje, njihove žuljevite i hrapave ruke, koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put znala sam da je puno važnije biti čovjek, nego samo Hrvat ili samo Srbin, i ustrajati na trnovitom putu koji je pred svakim od nas“, rekla je prije nešto manje od godinu dana Šimpraga i zaključila:
„Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost joj je bila važnija i svima nama treba biti. Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica iz kolone stoji pred vama. Imam samo jednu želju – gradimo društvo slobode, gradimo zajedničku budućnost“.
Tog se govora Šimpraga podsjetila i tijekom „ispitivanja“ na Saborskom odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav odgovarajući na pitanje Marijana Pavličeka iz Hrvatskih suverenista o tome je li Oluja bila legitimna oslobodilačka akcija.
„Ja sam svoje stavove o Oluji dosta puta iznosila. Ovdje sam da sudjelujem u onom što budućnost donosi, a da iz prošlosti svi zajedno samo učimo“, kazala je Šimpraga dodajući kako Oluja za Hrvate i Srbe ne može predstavljati isto te podsjećajući zastupnike na govor koji je lani održala u Saboru.
„Ja volim svoje i poštujem tuđe i to je najpravednije“, zaključila je Šimpraga dodajući kako je pripadnica srpske nacionalne manjine čega se ne srami, a Hrvatsku poštuje kao svoju zemlju u kojoj je rođena, školovana i iz koje ne misli otići.
Na Pavličekovu opasku da takvim stavom neće napraviti dobro ni za svoju zajednicu, a ni za Hrvatsku te da „ postoji jedna službena povijest, a to je da je Oluja bila legitimna oslobodilačka akcija” Šimpraga je odgovorila:
„Svake godine učestvujem na komemoraciji ubijenim u Erveniku gdje su nastradali pripadnici hrvatskog naroda koje su ubili pripadnici moje srpske manjine. I samim tim vrlo dobro znam u kakvim odnosima živimo. Želim raditi na tome da konačno prošlost završimo i gradimo bolju budućnost“.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)