| schema:text
| - Može li se fotografirati aura? Neki korisnici društvene mreže Facebook šire desetljećima stare dezinformacije o fotografskom procesu kojim se navodno može fotografirati aura ili ‘životna snaga’ čovjeka ili živog bića.
“Kirlianovu fotografiju, čije se proučavanje može pratiti od kasnih 1700-ih, službeno je izumio Semyon Kirlian 1939. godine. Kirlianov fotografski proces otkriva vidljivu “auru” ili “životnu snagu” oko objekata koji su fotografirani. Semyon je razvio stroj za Kirlianovu fotografiju. Ovaj stroj je koristio visokofrekventni oscilator koji je radio na otprilike 75 kHz. Stroj je postao popularan među znanstvenicima jer su slike proizvedene ovim strojem hvatale auru živih bića. Semyon je tim postupkom napravio mnogo fotografija lišća raznih biljaka. Ova vrsta fotografije mogla je otkriti čak i bolesti koje se inače ne bi mogle otkriti”, navodi se u statusu (arhiviran ovdje) kojega je na Facebooku objavio profil Živčana Žirafa.
Snimku zaslona statusa koji je prikupio 42 reakcije te je podijeljen pet puta donosimo niže. Uz post, status donosi i fotografije “aure” sirove i termički obrađene rajčice, brokule, mesa…
Što je Kirlianova fotografija?
Međutim, za ono što ‘Živčana Žirafa’ naziva fotografijom “aure” ili prikaza “životne snage” postoji znanstveno objašnjenje kako i zašto ona nastaje te što prikazuje, a to objašnjenje demantira raširenu dezinformaciju da se radi o “auri”, “životnoj snazi” ili “duši”.
Ovakav tip fotografiranja ili snimanja ljudi i/li objekata naziva se i Kirlianovim efektom ili Kirlianovom fotografijom. To su fotografije napravljene s pomoću vrste fotograma pod naponom.
Naziv je dobio po Semjonu Kirlianu, koji je 1939. godine slučajno otkrio da se, ako je objekt na fotografskoj ploči povezan s izvorom napona, na fotografskoj ploči formira slika. Radi se o kontaktnoj fotografiji kod koje je predmet u neposrednom kontaktu s filmom stavljen na metalnu ploču pod naponom (Wikipedia). Kirlian je, zbog svoje znanstvene nepismenosti, proglasio da se radi o nečemu ‘nadnaravnom’ te da je fotografirao “auru”.
Prvi način snimanja
Međutim, u ovim fotografijama nema ničega nadnaravnog ili mističnog.
Postoje dva načina snimanja ovakvih fotografija. Potreban je izvor izmjenične struje visokog napona (20 do 100 kilovolti) i visoke frekvencije (100 do 200 kiloherca). Jedan kraj strujnog kruga spoji se na elektrodu iznad filma; drugi kraj je pričvršćen na identičnu elektrodu ispod filma.
Objekt koji se snima i koji je postavljen između jedne elektrode i filma, ili između dva filma između elektroda, iskri prema elektrodama s pomoću takozvanih ‘zraka’ (eng. streamers), sićušnih cijevi (eng. tube) ioniziranog zraka koje mogu provoditi električnu struju. Ove cijevi stvaraju elektroni koje snažno električno polje pokraj elektroda ili bilo koja oštra točka ili jako zakrivljena površina između objekta i filma i elektroda izvlači iz molekula i potom ubrzava.
Ti jako ubrzani elektroni sudaraju se s molekulama zraka, pritom izbacujući druge elektrone, u nekoj vrsti lavine koja prestaje nakon kratke udaljenosti, obično nakon oko jednog inča (2,54 cm). Tako se stvaraju ekstenzije plazme koje izgledaju kao kratka frizura (molekule kojima nedostaju elektroni, plus slobodni elektroni ), a koja emitiraju vidljivu svjetlost (zbog rekombinacije elektrona s molekulama i zbog udarne ekscitacije molekula).
Drugi način snimanja
Drugi način snimanja takve fotografije uključuje uzemljenje jedne elektrode izmjeničnog napajanja i stavljanje dielektrične (tj. voštane ili plastične) ploče na drugu. Film se potom stavlja na ploču, a bilo koji predmet koji se postavi izravno na film zatim šalje zrake (‘streamers’) kroz film do elektrode.
I dok sve to zvuči jako egzotično i izgleda jako mistično, ovaj efekt je u stvarnosti jednako svakodnevan i običan kao fluorescentne žarulje i svjećice. Uzorak svjetlosti koji se stvara ovakvim snimanjem objekata ovisi o električnoj vodljivosti objekta, obliku objekta te sastavu i stanju zraka koji okružuje objekt.
Ne ovisi o biološkoj vitalnosti objekta ili njegovu emocionalnom stanju. Svi predmeti, od čavala do novčića, mogu se snimiti na ovakav način. To ne znači da čavli ili novčići imaju dušu, ‘auru’ ili ‘životnu snagu’, već samo ukazuje na to da je struja upumpana u čavao do te mjere da je okolni zrak postao naelektriziran i svijetli.
Kirlian nije bio prvi
Rus Kirlian nije bio prvi koji je proučavao elektrofotografiju; ovakvim stvarima bavili su se ljudi od kasnih 1700.-ih. Tako je njemački fizičar Georg Christoph Lichtenberg zabilježio kako statički elektricitet i električne iskre u prašini stvaraju “slike”. Nikola Tesla također je fotografirao brojna korona pražnjenja (eng. corona discharge) koristeći svoj poznati Teslin transformator, dok je početkom 1900.-ih ruski istraživač Jakov Narkevič-Todka izložio elektrofotografije koje je napravio.
Međutim, mit o fotografiranju aure koji je kreirao sam Kirlian i dalje živi, iako postoji racionalno i potpuno znanstveno objašnjenje kako nastaju i što prikazuju ovakve fotografije.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)