| schema:text
| - Društvenim mrežama opet se dijeli post koji kruži već godinama, a tiče se života u Libiji za vrijeme Muammara Gadafija. Post na društvenim mrežama naslovljen je “16 pravih razloga zašto je Gadafi ubijen”.
Skoro tri tisuće ‘lajkova’ ima samo jedan post objavljen na Facebooku (arhiviran ovdje) kojega je podijelilo gotovo 1,5 tisuća ljudi.
Ovo su samo neke od tvrdnji iz Facebook posta:
“16 pravih razloga zašto je Gadafi ubijen
1. U Libiji nije bilo računa za struju, električna energija je bila besplatna za sve njene građane.
2. Nije bilo kamata za kredite, banke su bile drzavne i krediti za njene građane su bili 0% po zakonu.
3. Gadafi je obećao da njegovi roditelji nece dobiti kucu dok je svi u Libiji ne budu imali. Gadafijev otac umro je u satoru tokom njegove vladavine”.
Ovaj tip posta godinama se široko dijeli po društvenim mrežama na brojnim jezicima, a ponovo se aktualizirao početkom ruske invazije na Ukrajinu. Međutim, radi se o podacima izvučenima iz konteksta; neki su spomenuti programi postojali, ali se nisu odnosili na cijelo pučanstvo.
Što se dogodilo 2011. godine?
Početkom 2011. valovi prosvjeda tijekom Arapskog proljeća koji su se proširili Bliskim istokom i sjeverom Afrike, doveli su do promjene režima u Egiptu i Tunisu. U Libiji su prosvjedi započeli u veljači 2011. godine u Benghaziju, zbog uhićenja odvjetnika za ljudska prava Fethija Tarbela. Bivši politički zatvorenik Tarbel bio je koordinator grupe obitelji žrtava masakra počinjenog u zatvoru Abu Salim, kada su 1996. godine sigurnosne snage ubile više od 1200 političkih zatvorenika.
Prosvjednici su zahtijevali da Gadafi odstupi te tražili puštanje na slobodu političkih zatvorenika. Uz snažno ograničavanje medija i zabranu ulaska stranim medijima u zemlju od početka sukoba, česti su bili i sukobi policije s prosvjednicima. Kako su se prosvjedi iz Benghazija proširili u glavni grad Libije, Tripoli, vlada je na prosvjednike poslala tenkove, pa čak i zračne snage, ograničena je komunikaciju, blokiran je pristup internetu i prekinute su telefonske veze diljem zemlje.
Eskalaciju nasilja i ‘tretman’ prosvjednika osudila je međunarodna zajednica, kao i nevladine organizacije, a podrška Gadafiju polako je počela opadati. U ožujku su Ujedinjeni narodi ovlastili međunarodnu zajednicu da poduzme i vojne mjere usmjerene na zaštitu stanovništva – a pružena je i potpora Gadafijevim protivnicima. Samo dva dana kasnije započeli su zračni napadi na Gadafijeve snage, na inicijativu Velike Britanije i Francuske koje su zagovarale intvervenciju, a kojima su se pridružile i Sjedinjene Američke Države (koje su u intervenciji pružale zračnu potporu, tj. nisu htjele voditi operaciju na tlu nakon ratova započetih u Afganistanu i Iraku). NATO preuzima zapovjedništvo nad tom operacijom 31. ožujka.
Iako je opravdanje za NATO-vu intervenciju bila ‘zaštita civila’, mnoštvo civila ubijeno je i ranjeno upravo u NATO-ovim bombardiranjima. Bombardiranja su vršile francuske, britanske, američke, talijanske, norveške, belgijske i kanadske snage. Uz to su sudjelovale i dvije države koje nisu članice NATO-a, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati. Trećinu bombardiranja izvršila je Francuska, Britanija 21 posto, Sjedinjene Države 19 posto, a ignoriranje poziva na i ponuda za primirje neki vide kao pokušaj SAD-a da se riješe Gadafija i da u Libiji dođe do promjene režima.
Do rujna te godine pobunjenici su učvrstili kontrolu nad Tripolijem. Gadafi se skrivao od pobunjenika, a u listopadu je pronađen i ubijen u svom rodnom gradu Sirteu, dok okolnosti njegove smrti nikada nisu do kraja razjašnjene, kao ni masovna ubojstva ljudi iz Gadafijeva konvoja kod hotela Mahari.
Međutim, Gadafijevo ubojstvo nije značilo završetak državnog nasilja, već samo njegovo širenje dok su se razne frakcije počele nadmetati za premoć. Oružje iz njegova vojnog arsenala završilo je od Sirije do Malija, a vojna intervencija u Libiji mrlja je na ‘imidžu’ međunarodne zajednice.
Iako su mnogi bili optimistični tijekom parlamentarnih izbora 2012. godine, Libija je zapala u kaos s mnoštvom frakcija koje su se godinama borile za premoć. S tim se kaosom nosi i danas, 11 godina nakon svrgavanja Gadafija. Vojska oslabljena nakon Gadafijevog pada 2012. se suočila s teškim zadatkom uspostavljanja stabilnosti nakon skoro godinu dana borbi. U kombinaciji s tim faktorima, trebalo je razoružati brojne milicije i frakcije koje su nastale tijekom prosvjeda. Međutim, umjesto razoružavanja, i same političke stranke koje su htjele doći na vlast financirale su milicije da im pružaju zaštitu.
Kriza u Libiji značila je i početak velike migrantske krize – deseci tisuća migranata iz Afrike protjerani su iz Libije; bio je to početak kompleksne krize tijekom koje je Libija postala ulaz u Europu za trgovinu ljudima. Politička situacija u Libiji de facto podijeljenoj na dvije države i dalje je teška i nestabilna, pa se Libija suočava s još jednom parlamentarnom krizom u kojoj se dva premijera nadmeću za vlast.
16 razloga
Post koji se dijeli društvenim mrežama vrvi informacijama koje su djelomično točne ili izvučene iz konteksta. Faktograf je pričao s osobom iz Libije koja je htjela ostati anonimna i koja nam je potvrdila da se većinom radi o tvrdnjama izvučenima iz konteksta*.
Primjerice, točno da je pismenost prije Gadafija bila na oko 20 posto, dok je 2000-ih bila na 83 posto. Točno je i da su obrazovanje i zdravstvena skrb bili besplatni, međutim Gadafijeva Libija borila se s visokom nezaposlenošću, lošim zdravstvenim sustavom i emigracijom stanovništva.
Točno je i da je Gadafi pokrenuo veliki projekt umjetnog vodotoka pod nazivom Velika umjetna rijeka, veliku mrežu podzemnih cjevovoda i akvadukta čiji je cilj bio opskrba vodom obale Libije. Međutim, kako nam je rekao izvor iz Libije, ljudi su iz svojih plaća izdvajali sredstva, tj. plaćali su porez iz kojega se projekt financirao.
“Radilo se o socijalnoj državi i većina stvari koje se ovdje navode izvučena je iz konteksta”, kazao je. Recimo, nije točno da u Libiji “nije bilo računa za struju”. Prema izvješću Međunarodnog monetarnog fonda, cijene električne energije bile su ispod troškova proizvodnje, međutim, građani su ipak plaćali za električnu energiju, iako su cijene bile jako niske. Cijene su se kretale od 1,5 američkih centi za kilovatsat za potrošače do 5,2 američkih centi za javne ustanove i komercijalne potrošače.
Nije postojalo nešto slično onome što se navodi pod brojem četiri, da si svi mladenci u Libiji dobili 60,000 dinara (50,000 američkih dolara) od vlade da bi kupili prvi stan. “Postojali su neki programi koji su mlađe generacije poticali da stupe u brak. Ili, recimo, ovo pod brojem 3. je nejasno. Postojala je ideja da dom bude ljudsko pravo, ali veliki broj ljudi u Libiji živi s roditeljima prije braka”, kazao je naš sugovornik, referirajući se na ideju iznesenu u Gadafijevoj Zelenoj knjizi u kojoj je on napisao da je stanovanje potreba svake osobe i obitelji.
Naš izvor je kazao i da je točka pod brojem dva, ona koja se tiče beskamatnih zajmova, također izvučena iz konteksta. Postojale su kamate na zajmove, ali postojali su i beskamatni zajmovi kao dio programa pomoći stanovništvu, kao što su postojali programi subvencije kupnje automobila (točka broj 8) i poticaji za one koji su se htjeli baviti poljoprivredom (točka broj 6).
Točno da je nakon Arapskog proljeća Libija zapala u dugogodišnju krizu koju je pandemija koronavirusa samo pogoršala i da stanovništvo živi u siromaštvu, iako je bogata naftom. Neki teoretiziraju da su upravo libijski naftni izvori bili razlog vojne intervencije u toj državi. Postoje i teorije da je Gadafi postao smetnja međunarodnoj zajednici jer je zagovarao stvaranje panafričke valute (zlatnog dinara) koju bi afričke države koristile u trgovini naftom (kojom se inače trguje gotovo isključivo u američkim dolarima).
Sve su to argumenti koje treba uzeti u obzir kad se govori u razlozima vojne intervencije protiv Gadafijevog režima, ali isto tako treba imati na umu i činjenicu da se radilo o brutalnoj diktaturi koja se vjerojatno ne bi urušila da nije bilo pobune libijskog naroda. Kompleksne fenomene nezahvalno je svoditi na jednostavna objašnjenja pa i lista navodnih “stvarnih razloga” Gadafijevog ubojstva tako predstavlja pretjeranu simplifikaciju novije povijesti Libije.
*Faktograf inače ne koristi anonimne izvore, ali u ovom slučaju smo odlučili napraviti iznimku, s obzirom da bi otkrivanje imena sugovornika potencijalno ugrozilo sigurnost našeg izvora.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)