| schema:text
| - Aktivnosti i projekti Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) već su neko vrijeme predmet zabluda i dezinformacija. Njeni kritičari tvrde da ona, na razne načine, nameće ograničenja, nadzor pojedinaca i kršenje osobnih sloboda. Kritičarima zasigurno ide na ruku i to što su se Sjedinjene Američke Države nedavno odlučile povući iz te organizacije.
Tako se i ovih dana o toj UN-ovoj organizaciji šire tvrdnje koje se temelje na pogrešnim tumačenjima. Naime, portal Epoha – od ranije poznat po širenju netočnih i neprovjerenih informacija – svojim pratiteljima servira tezu, povlačeći paralelu s nekadašnjim Covid-potvrdama, kako će SZO uvesti sustavnu i rigoroznu kontrolu kretanja preko Globalne mreže za digitalne zdravstvene potvrde (GDHCN).
“Sjeća li se još uvijek netko razdoblja Corone? Kada ljudi odjednom više nisu smjeli ići u restorane jer su donijeli pogrešnu liječničku odluku? Kada je putovanje bilo moguće samo uz QR kod koji je dokazivao da imate najnoviju ‘zaštitu’?
Nije li tada glavno načelo bilo: poslušaj ili ostani kod kuće? Svatko tko je mislio da se radi o jednokratnoj nuždi neka se ohrabri – jer sada dolazi infrastruktura za stalni rad.
Uz potporu EU-a, WHO je pokrenuo Globalnu mrežu digitalnih zdravstvenih potvrda (GDHCN) – globalnu mrežu za digitalne zdravstvene potvrde osmišljene za ‘olakšavanje’ mobilnosti. Istina, ne radi se o olakšanju, već o kontroli. Nema potvrde, nema putovanja“, dio je članka s Epohe objavljen 13. veljače 2025. godine pod naslovom” Digitalni zdravstveni certifikat WHO-a: ‘Prvo se cijepi, pa onda putuj’ postaje nova stvarnost” (arhiviran ovdje).
Povod za ovaj osvrt je nedavna sjednica izvršnog odbora SZO-a na kojoj je priopćeno da su se GDHCN-ovoj mreži priključile nove članice.
“Na početku 156. sjednice Izvršnog odbora SZO-a 3. veljače 2025., glavni tajnik Tedros ponosno je objavio u svom uvodnom govoru da su se ovoj mreži sada pridružile 82 zemlje i da je zahvalio EU-u na potpori“, piše Epoha.
Sudjelovanje u GDHCN-u je dobrovoljno
Kako je rečeno na sjednici Izvršnog odbora SZO-a početkom ovog mjeseca, ta mreža se širi i sada pokriva 82 zemlje, “a koristi od nje ima gotovo dvije milijarde ljudi”.
No, prije svega, valja razjasniti da SZO nije uvela vlastite digitalne certifikate, nego je razvila mrežu/sustav (GDHCN) preko kojega će članice koje participiraju moći lakše utvrditi ispravnost zdravstvenih dokumenata koje je izdala druga država članica.
Točno je da je SZO preuzeo sustav Europske unije za digitalne potvrde o bolesti Covid-19 i da na temelju njega uspostavlja globalni sustav koji će olakšati globalnu mobilnost, kako je i najavljeno još u lipnju 2023. godine (tada je već prestala važiti Uredba o EU digitalnoj COVID potvrdi i ograničene su uredbe o ukidanju ograničenja putovanja unutar EU-a):
“Od početka pandemije SZO je surađivao sa svim regijama u kojima djeluje kako bi definirao opće smjernice za te potvrde. Kako bi se doprinijelo jačanju globalne zdravstvene pripravnosti u kontekstu sve većih prijetnji zdravlju, SZO razvija globalnu mrežu za digitalne zdravstvene potvrde koja se temelji na čvrstim temeljima EU digitalne COVID potvrde i njezinim načelima i otvorenim tehnologijama.
U okviru te suradnje SZO će iskoristiti svoju organizacijsku strukturu kako bi se na globalnoj razini ostvarila korist od ujednačavanja digitalnih potvrdi. To uključuje definiranje standarda i validaciju digitalnih potpisa kako bi se spriječile prijevare. SZO pritom neće imati pristup temeljnim osobnim podacima, koji će i dalje ostati u isključivoj nadležnosti državnih tijela”.
Kako stoji na internetskim stranicama Europske komisije, Globalna mreža Svjetske zdravstvene organizacije za digitalne zdravstvene potvrde je dobrovoljni sustav koji građanima pomaže u potvrđivanju zdravstvenih dokumenata i sigurnom korištenju elektroničkih zdravstvenih podataka. “Države članice mogu se dobrovoljno pridružiti toj mreži”, napominje EK.
Prijavite se na F-zin, Faktografov newsletter
Prijavom pristajete na Uvjete korištenja i Politiku privatnosti.
SZO nema ovlasti pratiti i ograničavati kretanje
Autor Epohina članka tvrdi kako je digitalni zdravstveni certifikat “samo početak” navodne kontrole svjetskog stanovništva. Tu tvrdnju pokušava opravdati činjenicom da ranije nije postojala praksa da se na granicama predočavaju zdravstveni certifikati i potvrde.
“A ako se pitate zašto je takav sustav uopće potreban, reći ću vam: zadnjih 2000 godina možemo putovati bez (digitalnih) zdravstvenih potvrda – zašto bi to odjednom bilo drugačije?“, pita se autor teksta.
Prema važećim Međunarodnim zdravstvenim propisima, i ranije su zemlje mogle propisati da putnici koji dolaze na njen teritorij sa sobom nose dokument s dokazom o testiranju ili cijepljenju (primjerice protiv žute groznice, dječje paralize, meningokoka). U pandemiji koronavirusa ta je praksa postala raširenija. I postala je jednostavnija jer se uvela digitalizacija.
GDHCN sustav se razvio nakon pandemije koronavirusa kada su u mnogim državama postojala ograničenja kretanja, odnosno kada su postojali posebni uvjeti za prelazak državnih granica (predočenje negativnih PCR-testova, dokazi o cijepljenju, preboljenju bolesti i slično). S obzirom na to da su različite zemlje izdavale različite dokumente, birokracija je samo otežavala prohodnost granica.
Unutar EU-a postojale su jedinstvene digitalne potvrde čije izdavanje i provjeravanje nije oduzimalo previše vremena (skeniranje QR koda) pa je ideja GDHCN mreže da se takva praksa proširi i na druge zemlje – koje se mreži dobrovoljno priključe.
SZO je u nekoliko navrata (1, 2) objasnio da on tu samo pruža tehničke smjernice i osigurava da sustav radi, a da ne obrađuje podatke koji se ondje nalaze. Svaka država izdaje digitalne zdravstvene certifikate za svoje građane. Kada netko pokaže svoj certifikat (npr. na granici ili u zračnoj luci), on se može odmah provjeriti u sustavu koji ne pohranjuje osobne podatke, on samo pruža siguran način provjere dokumenata.
Još 2023. godine, kada je sustav bio u začetku, a već su se širile dezinformacije o njemu, SZO je pojasnio za Reuters da je GDHCN tek sustav digitalne infrastrukture, a ne nadzornik ili izdavatelj zdravstvenih potvrda. “GDHCN ne dopušta SZO da sama izdaje potvrde o zdravstvenom stanju ili diktira koji su zdravstveni kriteriji potrebni pojedincima za putovanje u inozemstvo… Zdravstvene potvrde izdaju zemlje u okviru svojih suverenih kapaciteta”, izjavili su.
Međunarodni zdravstveni propisi ne nameću državne javnozdravstvene mjere
Epoha pred kraj članka ubacuje i neke stare, dosta raširene, netočne tvrdnje o Međunarodnim zdravstvenim propisima (IHR). Sugerira da Hrvatska s njima ostaje bez zdravstvenog suvereniteta.
“Dok će Hrvatska vrlo vjerojatno biti unutra GDHC mreža je integrirana, a još jedan razvoj je ključan: Novi Međunarodni zdravstveni propisi. (IGV). WHO proširuje ovlasti koji bi masovno omogućile digitalne zdravstvene potvrde ne samo za pandemije već bi mogla postati obvezna za svaku ‘hitnu zdravstvenu situaciju’. IHR je pravna okosnica globalne zdravstvene kontrole“, piše u članku.
Međunarodni zdravstveni propisi objavljeni od strane Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) prihvaćeni su i ugrađeni u zdravstvenu regulativu većina zemalja članica SZO, uključujući Hrvatsku.
Prema prihvaćenim propisima, zemlje su dužne osigurati sustav koji će omogućiti sprečavanje, pravovremeno otkrivanje i suzbijanje zdravstvenih događaja od međunarodnog značaja, tj. koji predstavljaju međunarodnu zdravstvenu prijetnju. IHR uključuje zdravstveni i nezdravstveni sektor (državnu upravu, civilnu zaštitu, veterinarsku djelatnost, djelatnost kemijske i radiološke zaštite, policiju, inspekciju, pomorski, zračni i kopneni promet), no najaktivniji je u području zaraznih bolesti, objašnjava Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) na svojim internetskim stranicama.
Na temelju lekcija naučenih iz nedavnih globalnih zdravstvenih kriza, u lipnju prošle godine, donesen je niz izmjena i dopuna IHR-a. One imaju za cilj jačanje globalne pripravnosti, nadzora i odgovora na hitne situacije u javnom zdravstvu. Dok su se te izmjene pripremale, a i nakon što su donesene, digitalnim prostorom kružio je niz dezinformacija o (ne)stvarnim ovlastima SZO-a i IHR-u (1, 2, 3).
Ipak, ono što širitelji dezinformacija često izostavljaju je činjenica da, iako su IHR pravno obvezujući za zemlje članice SZO-a, oni ne nadjačavaju nacionalne zakone. Kako su to objasnili brojni stručnjaci, ali i sama SZO, ta organizacija može izdavati preporuke uvođenja javnozdravstvenih mjera (npr. ograničenja pri kretanju i putovanju), ali svaka zemlja sama odlučuje hoće li ih slijediti.
Zaključno, Međunarodni zdravstveni propisi ne narušavaju suverenitet država potpisnica i ne mogu nadjačati nacionalne zakone. A Globalna mreža Svjetske zdravstvene organizacije za digitalne zdravstvene potvrde (GDHCN) ne uvodi zabrane putovanja niti prati ljude, već samo osigurava pouzdanu (i privatnu) verifikaciju zdravstvenih podataka između država. Zbog svega navedenog ocjenjujemo tekst Epohe netočnim.
|
![[RDF Data]](/fct/images/sw-rdf-blue.png)
![[cxml]](/fct/images/cxml_doc.png)
![[csv]](/fct/images/csv_doc.png)
![[text]](/fct/images/ntriples_doc.png)
![[turtle]](/fct/images/n3turtle_doc.png)
![[ld+json]](/fct/images/jsonld_doc.png)
![[rdf+json]](/fct/images/json_doc.png)
![[rdf+xml]](/fct/images/xml_doc.png)
![[atom+xml]](/fct/images/atom_doc.png)
![[html]](/fct/images/html_doc.png)